Posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj raste interes za ikonopisanjem, a tome svjedoči i tečaj ikonopisanja koju vodi Poljakinja Basia Pycel-Andrijanić već nekoliko godina za redom, a ove ćete korizme i vi imati priliku se uvjeriti u ljepotu ove tradicije.

Ljubav prema ikonama sazrijeva zajedno sa mnom, posebice od dolaska u Hrvatsku

Iako je tradicija ikonopisanja češće veže uz teologiju Istočnih Crkava, i katolici je prepoznaju, a posebno je cijenjena u Poljskoj, gdje se otvara sve više škola ikonopisanja. Pycel-Andrijanić, međutim, tvrdi kako se iznenadila s interesom koji su pokazali Hrvati. ”Ljubav prema ikonama sazrijeva zajedno sa mnom, posebice od dolaska u Hrvatsku”, tvrdi.

Ikonopisanje pruža priliku za dublje razmatranje i molitvu kroz pisanje ikone. ”Puno puta sam tijekom pisanja ikona iskusila, kako to karizmatici kažu, „gustu” nazočnost Duha Svetoga. Morala sam otvarati prozore”, svjedoči sama Pycel-Andrijanić.

Ove ćete godine moći upoznati tehniku ikonopisanja od 26. veljače do 20. ožujka u prostorijama Milosrdnih sestara Svetog Križa (Vrhovec 43, Zagreb). Radionica će se održavati uz pomoć poljske radionice Srca Isusovog ponedjeljkom i srijedom od 17 do 20, a sudionici će imati priliku i individualnog rada uz asistenciju, sve potrebne materijale kao i upoznavanje s povijesnim i teološkim dimenzijama ikonopisanja. Posebnost ovih susreta je da započinju svaki put s molitvom i blagoslovom, a ako vam ikonopisanje zvuči kao nešto što bi vam moglo biti korisno i zanimljivo, možete se prijaviti na basia.pycel@gmail.com i tražiti više informacija.

Bog uvijek iskoristi situaciju za susret s umjetnikom.

Ukoliko vjerujemo da ikonopisanje nije tek obična slika, kaže Pycel-Andrijanić, onda nije potreban slikarski talent. Bog uvijek iskoristi situaciju za susret s umjetnikom. Nadahnuće za ovaj korizmeni tečaj bit će lice Gospodina s Mandiliona.

Basia Pycel-Andrijanić / Foto: Ivan Lovrić/Glasnik Srca Isusova i Marijina

Kako biste se uvjerili kako ovaj tečaj nadilazi samo slikanje, prenosimo vam svjedočanstvo polaznice prošlogodišnjeg tečaja, Andrijane Vekić.

”Prvi susret s voditeljicom tečaja Basiom Pycel-Andrijanić, ženom s dugim iskustvom ikonopisanja, ohrabrio me i potaknuo da više računam s Božjom pomoći nego sa svojim sposobnostima”, piše.

Ako ste kist u ruci držali zadnji put u školi, to je dobro, znači da ste bez iskustva i Bog će imati više prostora da vam pokaže što vam je činiti.

Svjedoči o riječima koje je Pycel-Andrijanić podijelila s njima odmah na početku: “ako ste kist u ruci držali zadnji put u školi, to je dobro, znači da ste bez iskustva i Bog će imati više prostora da vam pokaže što vam je činiti, ako Ga budete slušali”. Rekla je i kako je ikonopisanje svojevrsna molitva, da je najvažnije osluškivati što nam to Bog govori i biti u Njegovoj prisutnosti.

Vekić naglašava kako nije puno zapamtila povijesnih i teoretskih činjenica, no mnogo je naučila o Bogu pišući svoju prvu ikonu.

”Što sam naučila? Pred otajstvom Krista čovjek se osjeti tako malenim, neznatnim, pokunji se i samo osluškuje što li će progovoriti, kako će reagirati, hoće li uopće išta reći. Osjeti se, međutim, i neizmjerno ljubljenim jer ima takvoga Spasitelja…

Prvi korak je, dakle, doći i stati pred Gospodina. Sljedeće što sam naučila je da je važno zbilja vjerovati, zbilja biti i slušati što mi to Gospodin govori, a tek onda polako početi pisati. Jer ako nismo s Njime, znači da nismo ni centrirani, tj. da nismo ni sa sobom jer Bog prebiva u nama. Ako pak nismo ni sa sobom, da smo ne znam kako talentirani, nema dobrog ploda ni napretka i nismo zadovoljni svojim radom. Ikona nam bez slušanja nije onako ‘‘po duši’’, nismo zadovoljni jer je odraz našega nereda, a ne Božjega govora duši.

Kažu da ikona sliči ikonopiscu jer je odraz stanja njegove duše.

Normalno da nam se ne sviđa naš nered, posebno ako ga prepoznajemo na Kristovu licu koje pišemo. Svaki put kada sam pogriješila, stavila previše boje, pogriješila u miješanju boje, povukla krivi potez kistom, došlo mi je da proplačem upravo zato jer se u tome zrcalio moj nered i moja nesređenost. Kažu da ikona sliči ikonopiscu jer je odraz stanja njegove duše.

Važno je da čovjek u tom slušanju Gospodina i prepoznaje. Kao Marija Magdalena na uskrsno jutro. Marija čuje Kristov glas koji izgovara njezino ime i tek tada ga prepoznaje. Unatoč tome što je Uskrsli stajao pred njom, nije ga prepoznala dok nije čula svoje ime u njegovom glasu. Možemo reći da joj Krist tako ukazuje na to tko je ona, na njezin identitet. Iako izgovara ime (a poznavati nečije ime u biblijskom smislu i u mentalitetu semitskih naroda značilo je poznavati cijelu njegovu osobnost, identitet, poslanje, život; isto tako, izgovoriti nekome ime, značilo je imati udjela u njegovu životu) ono ne otkriva potpuno njezin identitet.

Ne prepoznajemo samo Gospodina, nego i sebe u njemu

Pripadnost se očituje u Kristovu glasu, a tako je i prepoznata. Onom istom glasu koji je rekao ‘‘Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična.’’ Krist nam se polako ukazuje na tamnoj podlozi sankira i njegovo lice kao da izranja (uskrisava) iz tame, ali ako ne slušamo njegov glas, teško ćemo ga prepoznati kakav uistinu jest – Uskrsli naš Otkupitelj. Tako, dok pišemo ikonu i ona nam se ukazuje, važno je osluškivati kako bismo ga uistinu prepoznali.

Međutim, ne prepoznajemo samo Gospodina, nego i sebe u njemu. Sebe u njegovu glasu. Mogu stoga reći da sam u poslušnosti pred Gospodinom, vodeći se strpljivošću i osluškivanjem ne samo prepoznavala Uskrslog Gospodina nego i sebe kakva jesam, otkrivala korak po korak svoj identitet pred Njim te tako uviđala na čemu kod sebe trebam više raditi, gdje sam slaba i što me vodi u životu.

Da ponovim: poslušnost, osluškivanje, strpljivost i prepoznavanje, to četvero, a najveći među njima jest Bog koji nam se u svojoj neizmjernoj ljubavi daruje”.

Foto: Ivan Lovrić/Glasnik Srca Isusova i Marijina