U ovih nekoliko riječi nije mi cilj analizirati pojedine zajednice i pokrete niti kazati da bi sva takva udruženja vjernika bila pogrešna. Međutim, jasno se osjećaju i primijete određeni problemi kada među vjernicima nema svećenika.

Dok je Mojsije na brdu razgovarao s Bogom narod je načinio tele od zlata kojemu se klanjao.

U čemu je problem cijele ove priče? Gospodin Bog osnovao je svoju Crkvu i po Njegovom božanskom ustanovljenju postoji hijerarhijska struktura Crkve. Pastirska služba, služba predvođenja Božjeg naroda, povjerena je sakramentom svetog reda posvećenim službenicima. Vjernici laici prema samoj naravi stvari ne mogu upravljati Božjim narodom. To nije služba koju im Bog povjerava, a tamo gdje nema Duha Božjega na koncu ništa ne može biti uspješno. Kada među narodom nema zakonitog pastira stvari uvijek kreću ukrivo. Kler po svojoj naravi nije pametniji ni svetiji od vjernika laika, ali ono što Bog čini preko sakramenta svetog reda dano je posvećenim službenicima.

Crkveni Zakonik uči da se „sakramentom reda po božanskom ustanovljenju neki između vjernika (…) posvećuju i određuju da (…) vršeći u osobi Krista Glave službu naučavanja, posvećivanja i upravljanja, služe Božji narod“ (kan. 1008.)

Koji znakovi prate zajednice i pokrete gdje nema svećenika? Teško je iznijeti sve moguće no neke primjedbe su:

1. Nered u molitvenim slavljima

Vjernici će sami izložiti Presveto za klanjanje. To se ne smije činiti ako je moguće pronaći svećenika. U Hrvatskoj su takve okolnosti nezamislive. Da netko REDOVITO izlaže Presveto i da je teško pronaći svećenika? To ne smije činiti ni časna sestra niti bilo tko od vjernika laika. Nered na liturgijskom planu upućuje na stanovite nestabilnosti u duhovnom životu.

2. Vjernik laik koji je duhovnik kleriku

Ovakve situacije nazvao bih krizom identiteta. Ako nekom svećeniku nije jasno da među vjernicima laicima ne može imati svoje duhovno vodstvo onda ozbiljno treba promisliti o vlastitom stanju. Daleko od toga da jedan vjernik laik svojim savjetom ne može pomoći i reagirati kao pravi prijatelj. Međutim, služba duhovnog vodstva koja je usko povezana i usmjerena (iako različita) prema službi ispovjednika, za jednog klerika ne može se nalaziti u osobi vjernika laika čime bi mu dotični bio gotovo hijerarhijski poglavar u kojem bi vidio svojega vođu.

3. Pretjerano isticanje lika i djela osobe koja je započela zajednicu ili pokret

Zajedništvo nas kršćana temelji se na Isusu Kristu i prema njemu jedinome ide sva čast, slava i pohvala. Jedino što je bitno jeste voditi računa o tome što Krist naučava, što on želi od nas i kako mu se što više približiti. Naše duboko čašćenje ide samo prema njemu i samo za Evanđelje dajemo svoj život, a svi ljudi podložni su grijehu i od njih nikako ne smijemo praviti božanstvo i stvarati kult. Jedna zajednica i pokret ne smiju promicati duh pojedine osobe, već Kristovog Evanđelja.

4. Nezdravo rivalstvo među voditeljima

Kada je Papa nuncijima objašnjavao koje kriterije zauzeti pri izboru kandidata za biskupe jednom je kazao ‘Volentes nolumus’ (tj. one koji sami hoće treba prekrižiti). Kada Crkva nekoga bira za pastirsku službu treba pomno osluškivati i glas Božji. Ako se vjernici laici sami bore tko će preuzeti određenu upravu, mjesto osnivača i sl. što to govori? Ako se ponašamo kao da u nekom poduzeću ‘imamo ljude pod sobom’ što to govori? Stvari pomalo upućuju na paralelnu hijerarhijsku strukturu i u jednom takvom sustavu sljedbenici mogu biti samo zarobljeni.

5. Svećenička uloga formalno svedena na ulogu duhovnika

Budući da je postalo očito da izostanak svećenika izaziva brojne probleme onda se u nekoj zajednici ili pokretu izmisli svećenik duhovnik. To predstavlja misao: Evo sada mi imamo nekoga tko bdije pa nećemo zastraniti. No, kako sam već rekao svećenik je tu da “vrši službu naučavanja, posvećivanja i upravljanja”. Ne možemo u duhovnosti izigravati pravila i polovičnim rješenjima izmišljati nekakve zakrpe. U ovakvim situacijama svećenik nije u punini ono što treba biti i tu je tek naizgled ispunjena forma.

Svećenik je pastir Božjega naroda!

6. Osjetno koketiranje s protestantizmom

Slučajno ili ne među zajednicama i pokretima gdje nema svećenika povećana je prisutnost protestantske duhovnosti. Protestantizam sa sobom nosi brojne devijacije, kako duhovne tako i psihološke, i ovdje nije mjesto za analizu tog problema. Daleko od toga da odijeljeni kršćani ništa dobroga ne mogu učiniti, ali ako jednom katoliku nije jasno da nepostojanje sakramenata (osim krštenja i ženidbe), izrazita mržnja prema Crkvi i Papi kao takvom i odbijanje svetosti Majke Božje, ne može biti kontekst u kojem ćemo crpiti izvore za svoju duhovnost onda nemamo o čemu pričati.

Ovo je tema o kojoj bi se trebalo još jako puno pričati. Ovih nekoliko misli prepuštam slobodnoj kritici i razmatranju. Kao osnova duhovnosti svakoga vjernika naglašavam nedjeljnu misu i redovitu ispovijed. Pretjerani angažman u bilo čemu pa tako i u duhovnosti ne može biti dobar, a svatko treba tražiti i otkrivati volju Božju za vlastiti život i ne baviti se onime na što nas Bog ne poziva. Nitko od klerika nije savršen pastir i zbog svoje pameti i svetosti bolji od drugih vjernika, već je tu zbog milosti Božje.