U povodu 83. rođendana Majke Elvire Zajednica Cenacolo čestitala je svojoj majci ovaj poseban dan na razne načine.

“Ti si bila jedina koja nije gledala u blato koje je po nama nego si vidjela biser koji treba očistiti da zablista. Mama hvala ti šta si nam pomogla da i sami u to povjerujemo. Mama hvala ti na svakome pogledu punom ljubavi koji si spustila na nas. Mama hvala ti na svakom ‘davanju u glavu’ kada je bilo potrebno… a bilo je. S velikom radošću želimo ti čestitati tvoj 83 rođendan! Lijepo je što postojiš… baš ti… mama!”

Momci iz Envia napisali su i izveli pjesmu posvećenu njoj te podijelili video izvedbe na facebook stranicama Zajednice Cenacolo. U pjesmi se ističu pojmovi “liberati”, “fidati” i ” scomodati” jer su na određen način označile njen život u kojem je pomogla mnogima da se oslobode i dobiju, u duhu vjere, novu nadu i nov život, a vrijednosti pomaganja je Majka Elvira svojim dobrim primjerom i u punini svoga bića uvijek nastojala prenijeti i na druge. Primala je druge u prijeko potreban zagrljaj koji je više od tjelesnog dodira.

Iz bratovštine u Lurdu također su pripremili poklon Majci Elviri:

Životni, ali i duhovni put Majke Elvire, odnosno utemeljiteljice Zajednice Cenacolo Elvire Petrozzi opisan je u knjizi”Zagrljaj” koja je izdana još 2014., a plodovi njenog poslanja su svi oni spašeni i preporođeni.  Tadašnji duhovnik Zajednice Cenacolo Ivan Filipović komentirao je tada dvadeset godina života u Zajednici. “Kad danas s odmakom od dvadeset godina vidim koliko je ljudi prošlo kroz Zajednicu, koliko je ljudi spašeno, koliki danas koji su prošli kroz Zajednicu imaju svoje obitelji, koji su bili mrtvi, a danas daju život svojoj djeci, kad vidim misije, kad vidim ljude koji su našli smisao života i postali posvećeni, svećenici kao ja, redovnice, misionari, širok je to opseg uskrsnuća”, rekao je vlč. Filipović, dodavši da su sa s. Elvirom otkrili i dalje otkrivaju što je ljepota života, kako je lijepo iskorijeniti ono ružno u životu i tražiti radost nesebično se dajući drugim ljudima.

U Cenacolu ljudi koji su imali hrabrosti povjerovati ovoj redovnici i krenuti putem koji je ona zacrtala, došli su do iskustva punine, ljepote života, premda život nikad ne prestaje imati križ.”

Majka Elvira u knjizi “Zagrljaj”, kao i u svom djelovanju, pruža predivno svjedočanstvo umjesto mudre ili stručne literature. Pruža jedan veliki zagrljaj svima koji su ga željni i potrebni, kako je navedeno na mrežnim stranicama Pastorala Mladih.

Rita Agnese Petrozzi, koju mnogi nazivaju “časnom sestrom ovisnika”, rodila se u Sori, gradiću na jugu Italije, 21. siječnja 1937. Postala je Majka Elvira kada je 1983. u napuštenoj kući na sjeveru Italije otvorila vrata Cenacola svim mladima izgubljenima u besmislu života, naročito u raznim ovisnostima. Danas je Cenacolo prisutan na 4 kontinenta u mnogim zemljama gdje se osnivaju kuće, odnosno bratovštine koje besplatno primaju tisuće osoba opterećenih teškom prošlošću i u potrazi za novom budućnošću. U tim se zajednicama živi kršćanskim životom i u obiteljskoj atmosferi. Metode i pedagogija Majke Elvire uključuju tri stupa zajednice: molitvu, providnost, prihvaćanje, a ova Zajednica koja prima mlade u problemima, živi je dokaz snage uskrsnuća. Bratovštine Zajednice Cenacolo prisutne su na četiri kontinenta. U Hrvatskoj je prva bratovština otvorena 1992. u Ugljanima u zaleđu Splita, a glavno središte za Hrvatsku nalazi se u dvorcu Lovrečina grad u Vrbovcu.

Od malena život me naučio da mislim najprije na druge, a tek potom na sebe.

Na službenim stranicama Zajednice Cenacolo riječi su Majke Elvire u kojima pojašnjava svoje podrijetlo, ali i želju da daruje život zajednici. “Gledajući unatrag na svoj život, u svjetlu susreta s Bogom, danas blagoslivljam jer sam rođena u brojnoj siromašnoj obitelji, doseljenoj s juga Italije za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Zahvaljujem jer sam ‘kći siromašnih ljudi’ i jer sam sa svojim roditeljima i svojom braćom proživjela vrijeme ispunjeno poteškoćama i žrtvom. Poslije je došla i ovisnost o alkoholu moga oca i s tim povezane poteškoće moje majke koja je morala raditi po cijele dane da bi nas othranila. Bila je medicinska sestra i sav je obiteljski teret bio na njoj, ali unatoč tomu ga je nosila hrabro i dostojanstveno. Uvečer kada se vraćala umorna od posla mi djeca bismo je čuli kako pjevuši spokojno i s pouzdanjem: naučila nas je da život vrijedi više od problema, više od svake poteškoće, više od svake patnje! Već od malena život me naučio da mislim najprije na druge, a tek potom na sebe. Danas uviđam da je to bilo moje bogatstvo i moja prva ljudska i kršćanska formacija. Sjećam se rečenice koju mi je majka kazivala svaki put kada bih bila u društvu svojih prijateljica, koje su bile puno bogatije i imućnije od nas. Kada smo imali u kući komad kruha, a u vrijeme rata nije bilo lako imati ga, ili kada je bila sezona trešanja, mama bi mi govorila: ‘Rita, sjeti se – ne možeš nešto staviti u usta, a da ne daš i drugima. Unatoč siromaštvu odgajala nas je za solidarnost, što znači za obitelj, zajednicu, zajedništvo. Kada dijelimo s drugima, postajemo univerzalna obitelj koja zajedno može uistinu moliti ‘Oče naš’. Danas prepoznajem da je Bog vodio moj život preko slabosti moga oca, koji je unatoč svemu bio moj učitelj jer sam uz njega naučila što znači žrtva, što znači poniženje (…) Danas se osjećam doista slobodnom ženom, svjesnom da je u nama neprekidni izvor Božje ljubavi koja nam dopušta da se dignemo iznad svake situacije. Iskusila sam da se kroz susret s Bogom vlastita prošlost sagleda pod drugim svjetlom te postaje izvor životnih iskustava. Ne sramim se reći da je slabost moga oca bila moje sveučilište, moja škola života, koja mi je formirala srce da poslije znam pružiti ruku krhkim osobama poput njega, često i puno krhkijima.”

Samo unutarnji poticaj, Božji poziv osposobljava za izvanredna djela.

“Bila sam sretna časna sestra, zaljubljena u Gospodina i u život, ali u jednom trenutku u meni je započelo nešto što nije dolazilo od mene, jedan unutarnji poticaj koji me usmjeravao sve više prema mladima. Vidjela sam ih razočarane, izgubljene, a pred euharistijom mi se činilo da čujem njihov bolni vapaj. Shvaćala sam da su napušteni i marginalizirani u ovom potrošačkom društvu. Opažala sam da u obiteljima više nema istinske komunikacije, da nedostaje povjerenja kako između bračnih drugova tako i između roditelja i djece. Mladi su išli jednim putem, a mi drugim i patila sam zbog toga. Osjećala sam poziv da otvorim vrata onima koji su tužni, izgubljeni, ovisnicima koji se okupljaju na kolodvorima, na trgovima. Ono što se događa, priča koju živimo, nije se mogla roditi iz ideja ili intuicija jedne krhke žene kao što sam ja. Ja sam prva koja se neprekidno čudi nad svime što se ovdje događa: kako bih ja mogla sama izmisliti jednu takvu priču?”, svjedoči Majka Elvira te pojašnjava da poziv koji dolazi od Boga osposobljava i najslabije da vjeruju i čine izvanredne stvari.

Foto: Facebook Majka Elvira