U župi Svih Svetih u Livnu krizmanike se na sat vjeronauka dočekuje zagrljajem. Kako to izgleda, pogledajte u videu:

Ovaj video potaknuo nas je na razmišljanje o zagrljaju, njegovom značenju i vrijednosti.

Mnoga istraživanja govore o važnosti grljenja te bliskog, utješnog kontakta s djetetom. Također, ističu da što više djeci pružate zagrljaja i poljubaca, znači da će dijete dugoročno biti sretnije i zdravije.

Koliko je važan zagrljaj u emocionalnom razvoju djece? Sjetimo se poroda i trenutka kada djece dolaze na svijet. Nakon što se dijete porodi, odmah se polaže na majku, na njezina prsa. Taj prvi zagrljaj majke i djeteta omogućava prijenos majčine topline i zaštitne bakterije novorođenčetu.

Dakle, grlimo se od prvog dana svoga života. I zato o ovoj temi progovaramo kroz dvije neispričane priče, dva svjedočanstva o djeci i važnosti zagrljaja.

Nekoliko djece i odraslih nalazilo se u čekaonici u jednoj ambulanti. Ondje se našao i jedan dječak sa sindromom Down. Nazovimo ga Ivan.

Znamo da su djeca sa sindromom Down emotivno topla, gotovo uvijek unose vedrinu u sredinu u kojoj se nađu, vrlo su tolerantna, blage naravi i potiču izrazitu naklonost onih koji s njima dolaze u kontakt. Tako je bilo i s Ivanom.

Ivan je u čekaonici bio sa svojom majkom. U jednom trenutku otišao je do starije gospođe koja je u krilu imala svoju unuku. Ivan je došao do nje i samo je dotaknuo, želeći time toj baki dati do znanja da bi joj i on volio sjesti u krilo. Unuka se ustala iz bakinog krila jer joj je to bilo simpatično, a Ivan je baki pružio ruke, sjeo joj u krilo i zagrlio je.

Ivan je sjedio otprilike pola minute u bakinu krilu izazivajući nelagodu promatrača koji su se nasmijali neznajući kako reagirati. Dječak je potom sišao i čovjeku do bake pružio ruke kako bi i njega zagrlio. I tako je činio redom.

Možda je Ivan prisutnima u čekaonici pružio životnu lekaciju. Možda im je poručio da su podigli previsoke zidove u svome životu. Zidove preko kojih sami ne mogu prijeći i preko kojih drugi nisu u mogućnosti doprijeti do njih. Ivan je toga dana u čekaonici srušio mnoge zidove.

A jedna djevojčica, nazovimo je Ana, rado se igrala sa svojim susjedom Markom koji je bio u invalidskim kolicima. Rado je s njime provodila vrijeme. U njemu je pronašla nešto što u svojim vršnjacima nije. Jednog dana svojoj majci je rekla: “Mama, Marko je jako dobar dečko. Mogla bih se za njega udati i brinuti za njega cijeli život.” Što mislite kako je reagirala Anina majka? I ona je tada naučila životnu lekciju od svoje sedmogodišnje kćeri.

Da, moguće je da i odrasli od djece primaju životne lekcije, važne za njihov život. Život prepun predrasuda, rana, barijera, visoko podignutih zidova može biti promijenjen svakodnevnim situacijama kojima nas najmanji među nama uče da se vratimo u djetinjstvo, da povjerujemo u svoje iskrene “neokaljane” emocije. Uče nas da se jednostavno prepustimo.

Iako bonton grljenja nalaže da poštujete osobni prostor osobe koju grlite, ali i da zatražite dopuštenje prije zagrljaja, djeci nepoznavanje bontona nikako ne možemo zamjeriti. Dječje srce je široko, naivno i otvoreno za sve ljude dobre volje. Ono je spremno za susret.

Grleći se gradimo povjerenje, osjećaj sigurnosti i jačamo povezanost s osobom koju grlimo. Donosi nam puno koristi, a najbolje od svega- grljenje je potpuno besplatno.

Psiholozi tvrde kako nekoliko zagrljaja dnevno život čine dužim i ljepšim. Koliko dužim, nije ni važno. Ali ljepšim? To je sigurno. Zagrljajem drugima pokazujemo svoju otvorenost, naklonost, spremnost za puštanjem u svoj osobni prostor, spremnost na dijeljenje.