Pitanje razvedenih i civilno ponovno vjenčanih katolika te njihovo primanje sakramenata tema je o kojoj je Crkva, unatoč brojim raspravama i promišljanjima, imala jasan stav još od Drugog vatikanskog koncila. Pročitajte koja su četiri temeljna povijesna razdoblja učvrstila stav Crkve, ali i iskazala blizinu vjernicima.

U eseju za časopis „Communio“ naslova „Milosrdni dar neraskidivosti i pitanje pastoralne skrbi za civilno rastavljene i ponovno vjenčane katolike“ (The Merciful Gift Of Indissolubility and the Question Of Pastoral Care For Civilly Divorced And Remarried Catholics), kojeg je prenijela CNA, Nicholas J. Healy Jr. prikazao je četiri glavna povijesna razdoblja tijekom kojih je Crkva u ljubavi, ali snažno ostala vjerna svome nauku.

1. Drugi vatikanski koncil (1965.)

Argument za dopuštanje primanja sakramenta pričesti u određenim okolnostima razvedenim i ponovno vjenčanim katolicima može se pratiti, barem u novijoj povijesti, od četvrtog zasjedanja Drugog vatikanskog koncila. Nadbiskup Elias Zoghby, patrijarhalni vikar melkita u Egiptu, predložio je razmatranje istočne prakse toleriranja ponovnog braka u određenim slučajevima. Iako je Zobhby ubrzo dobio negativan odgovor, neistomišljenici i dalje koriste ovaj slučaj kao primjer za svoju korist.

Na zahtjev pape Pavla VI. sve uobičajene aktivnosti Vijeća bile su obustavljene dok se prijedlog nije razmotrio. Papa je kardinala Journeta zamolio da odgovori Zoghbyu, pozivajući se na Evanđelje po Marku (10,2) i Prvu poslanicu Korinćanima (7, 10–11), te zaključio da je „učenje Katoličke crkve o neraskidivosti sakramentalnog braka samo učenje Gospodina Isusa Krista koji nam se objavio i uvijek bio naviještan u Crkvi. Stoga Crkva nema ovlasti mijenjati ono što je božanski zakon“.

2. 1970. 1980.

Unatoč odgovoru Crkve na Drugom vatikanskom saboru, 1970-ih pristizalo je mnoštvo publikacija katoličkih teologa i biskupa koji se zalažu za promjenu crkvenog učenja i to posebno u Sjedinjenim Američkim Državama i Njemačkoj. Crkva je 1980. održala Sinodu o obitelji jer su razvodi bili u porastu diljem svijeta. Rezultat Sinode bila je postsinodalna apostolska pobudnica Ivana Pavla II. iz 1981. „Familiaris Consortio“ (O obiteljskom partnerstvu) koja sadrži lijepa razmišljanja o ulozi obitelji u Božjem planu, a posebno se u jednom dijelu bavi nepravilnim situacijama.

3. 1993. i 1994.

Trojica istaknutih njemačkih biskupa, Oskar Saier, Walter Kasper i Karl Lehmann, objavljuju pismo o pastoralnoj skrbi za razvedene i ponovno vjenčane, u osnovi govoreći kako je ono što je rekao papa Ivan Pavao II. u „Familiaris Consortio“ lijepo i istinito, ali i da se ne može primijeniti na svaku tešku situaciju koja se pojavi. Ti su biskupi predložili vlastiti vodič za rastavljene i ponovno vjenčane katolike kako bi utvrdili njihovu prikladnost za primanje sakramenata. Tri su uvjeta koja su njemački biskupi naveli: pojedinci bi se trebali pokajati zbog neuspjeha prvoga braka, drugi se građanski brak mora „tijekom vremena dokazati kao stabilan“ i “obveze preuzete u drugome braku moraju se prihvatiti”. Biskupi su tvrdili da, pod tim uvjetima, ponovno civilno vjenčani mogu savjesno primiti sakrament pričesti.

No, 1994. Kongregacija za nauk vjere izdala je neizravan odgovor njemačkim biskupima u kojem je rečeno da se crkveno učenje „ne može izmijeniti u teškim situacijama“. Iako taj odgovor nikada nije bio usmjeren prema njemačkim biskupima, bilo je jasno da se radi o tome. U pismu Kongregacije citirani su odlomci iz Svetog pisma, postsinodalne apostolske pobudnice „Familiaris Consortio“ i Katekizma Katoličke crkve kako bi se naglasilo učenje Crkve te kako bi se pojasnilo da pojedinac po svojoj savjesti ne može sam utvrditi je li njegov prvi brak valjan ili ne.

4. 1994. – 2005.

Tekstovi koje su objavili razni biskupi i teolozi i dalje su pokazali sklonost prema odstupanju od učenja pape Ivana Pavla II. i dokumenta „Familiaris Consortio“, što je potaknulo Crkvu da sazove Sinodu o euharistiji 2005., tijekom koje se ponovno promišljalo o tome pitanju.

Papa Benedikt XVI. izdao je postsinodalnu apostolsku pobudnicu “Sacramentum Caritatis” (Sakrament ljubavi) u kojem je potvrdio učenje Crkve i crkvenu praksu. Također, pozvao je na dublje teološko razumijevanje odnosa između sakramenta ženidbe i sakramenta euharistije te zatražio bolje pastoralne napore u području pripreme braka za mlade.

Crkveni je nauk, unatoč mnogim raspravama i promišljanjima, ostao nepromijenjen i vjeran Svetom pismu. Svakako, bol i odvojenost koju osjećaju razvedeni i ponovno vjenčani katolici su stvarni i potrebno im je prići te im biti blizu u njihovim poteškoćama.