Pero Maldini, profesor je politologije i komunikologije na Sveučilištima u Dubrovniku i Osijeku te na Visokoj školi za komunikacijski menadžment Edward Bernays u Zagrebu. Objavio je četiri knjige (dvije autorske i dvije uredničke) te više od trideset znanstvenih radova u hrvatskim i inozemnim znanstvenim publikacijama u području komparativne politike, teorije demokracije, demokratske tranzicije postkomunističkih društava, medija i politike te politike u uvjetima globalizacije i umreženog društva.

Poštovani profesore Maldini, što je fokus Vašeg znanstvenog rada?

Po struci sam politolog. Svi moji predmeti koje predajem na više visokoškolskih institucija i studija su politološki predmeti. Područje mog interesa su demokratizacija i tranzicija postkomunističkih društava, politička kultura i područje oblikovanja javnog mnijenja posredovanog medijima, odnosno politička komunikacija.

Prema mišljenju profesora Domagoja Bebića s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, danas svatko brine o svojoj medijskoj prehrani, odnosno biraju one medije koje žele čitati. Primjerice nekad su svi čekali Dnevnik kako bi se informirali, danas to mogu u svakom trenutku. Hoće li se novinarstvo u budućnosti zapravo personalizirati?

To se već događa. Naprosto zato što imamo diversifikaciju medija, a i brojnost medija je daleko veća kao i broj demokratskih društava u svijetu kao nikad dosad. To znači da imamo velik broj alternativnih izvora informiranja te tako možemo propitivati tzv. mainstream medije. Već odavno nemamo monopolni izvor informiranja nego ih imamo znatno više. To nam omogućuje da provjerimo svaku informaciju, ali s druge strane budući da nemamo vremena provjeriti svaku informaciju postoji i opasnost da se zatvorimo u jedan balon u kojem ćemo nesvjesno tražiti i dobivati određene informacije iz kruga kojem težimo, a koje nećemo moći istražiti. Da nije tako, ne bi se pojavio fenomen tzv. lažnih vijesti ili fake news. Oduvijek je bilo moguće širiti takve vijesti, ali su uvijek bile demantirane iz tzv. mainstream medija pa ih se moglo spriječiti. Kada je krajnje demokratizirana zemlja i kad postoji pluralizam medija, odnosno različita izvorišta informiranja te brojne neformalne društvene mreže kojima se prosječan građanin ne zna pravilno služiti može ga zbuniti prilikom njegovog informiranja ako nije politički i medijski obrazovan. Podcrtao bih obje te dimenzije obrazovanosti građana koja bi trebala biti na puno većoj obrazovanosti nego što je bila ikad dosad kako bi se što bolje snalazio u medijskom prostoru.

Reuters Digital News Report izvijestio je kako se više od 50% ispitanika u Hrvatskoj kloni novosti, najviše od 30 zemalja. Hrvati smatraju da su vijesti pretjerano negativne i pojačavaju bespomoćnost. Što je uzrok tome da Hrvati izbjegavaju novosti? Jesu li u pravu?

Postoje podaci istraživanja koji potvrđuju ovaj podatak. Naime, problem je upravo u velikom broju medija zahvaljujući pojavi interneta, a i konvergenciji medija. Ne zaboravimo da je medijski posao – posao. I taj posao kao svaki drugi treba ostvarivati profit kako bi uspješno poslovao. Drugim riječima, to znači da će mediji prema maksimiranju svoje publike. Zašto? Jer im to posredno nosi i veću cijenu oglašivačkog prostora. Naime, oglašivače zanima gledanost, slušanost i čitanost kako bi njihova komercijalna poruka bila što vidljivija. Stoga će neki mediji podilaziti interesima ljudi što nam je poznato iz vremena klasičnih i prijedigitalnih medija te će se objavljivati crna kronika i tračevi kako bi se ostvarila što veća klikanost vijesti. Senzacionalizam koji je u funkciji maksimiranja gledanosti, slušanosti i čitanosti ujedno i devalvira kvalitetu vijesti. Građani će uistinu u jednom trenutku posegnuti za negativnim sadržajem, ali brzo će se zasititi takvim sadržajem jer ih ne čini sretnim. Takvi sadržaji oneraspoložuje ljude i skreću im pozornost na vrlo marginalne stvari. Zanimljivo, iako će ljudi posegnuti za negativnim sadržajem, dugoročno će ih to deprimirati i bježat će od takvih sadržaja. Kada dođe do zasićenja takvim sadržajima, onda dolazi i do nepovjerenja prema medijima.

Imamo senzacionalizam s jedne, a istraživačko novinarstvo s druge strane. Hoće li istraživačko novinarstvo zaživjeti u Hrvatskoj?

Istraživačko novinarstvo postoji u Hrvatskoj, a označava vrh novinarske struke. Ako zamre istraživačko novinarstvo, to će označiti kraj novinarstva. Istraživačko novinarstvo koje istražuje pozadinu određenih događaja, traži visoke kompetencije samih novinara. Taj novinar mora imati različite izvore informiranja te mora poznavati niz društvenih fenomena. Vrlo je čest slučaj da se radi o tabuima te i interesima određenih centara moći koji ne žele biti izloženi očima javnosti. Istraživačko novinarstvo je u funkciji transparentnosti javnih i društvenih događanja koja su od interesa javnosti. Takav tip novinara mora imati osobnu i građansku hrabrost te nije konformistički tip. To je hrabra osoba koja će čak izložiti opasnosti kako bi otkrio društvene anomalije.

Je li pristup internetu u Hrvatskoj osigurao jaču građansku participaciju?

Općenito govoreći, internet je proširio komunikacijsko polje te je proširio prostor građanske participacije i omogućio dvosmjernost komunikacije što se naziva interaktivnost. Drugim riječima, od Gutenbergova izuma do televizije postoji samo jednosmjerna komunikacija. Internet je u odnosu na tradicionalne medije zapravo omogućio dvosmjernost komunikacije. Na taj način su internetski mediji od pasivnog konzumenta čitatelja, slušatelja ili gledatelja učinili reaktivnim i čak ga učinili proizvođačem informacija. Ta revolucija je toliko velika kao što je bila Gutenbergovo vrijeme njegov tiskarski izum. Dakle, čitatelj, gledatelj i slušatelj više nije samo pasivni konzument već aktivni proizvođač. Ta mogućnost reakcije omogućila je izravnu građansku participaciju i u političkom prostoru. U državama gdje je dugo na snazi demokracija onda ćemo vidjeti da su internetom posredovani mediji itekako iskorišteni za jačanje građanske participacije dok u podaničkom tipu političke kulture, kojem više pripada Hrvatska, nije tako slučaj. Stoga, korištenje interneta u cilju građanske participacije ima taj potencijal, ali ovisi o socio-kulturnim aspektima puno više nego o ovim tehničkim.