Znate li koji je datum vašega krštenja? To je pitanje prije nekoliko godina papa Franjo postavio okupljenima na Trgu sv. Petra u Rimu za vrijeme jedne opće audijencije. I ja sam se našao zatečen, jer se nisam mogao odmah sjetiti svoga datuma krštenja, iako sam u više navrata u rukama imao svoj krsni list. Ne znam ima li čovjeka koji ne zna datum svoga rođenja, a mnogi od nas pamte još puno datuma rođenja sebi dragih i bliskih osoba. No, čini se da je jako malo onih koji znaju svoj datum krštenja. Možda će na to pitanje znati odgovoriti osoba koja je krštena kao odrasla, ali većina ipak neće odmah znati točan odgovor. Doista, puno datuma pamtimo, ali nemamo naviku pamtiti svoj datum krštenja. 

Razlog zaborava datuma vlastita krštenja treba početi tražiti u činjenici da događaj svoga krštenja ne slavimo svake godine kao obljetnicu, kao što slavimo rođendan, godišnjicu braka ili zaposlenja.

Razlog zaborava datuma vlastita krštenja treba početi tražiti u činjenici da događaj svoga krštenja ne slavimo svake godine kao obljetnicu, kao što slavimo rođendan, godišnjicu braka ili zaposlenja. Rođendane svi volimo slaviti i dobro je da imamo taj slavljenički stav prema svome danu rođenja i danu rođenja drugih osoba. Takve obljetnice, poput rođendana, itekako imaju smisla, jer njima obilježavamo i u sjećanje dozivamo one dane, one događaje koji su od temeljne važnosti za naš život. U tom duhu onda slavimo i one dane koji su važni za život naše obitelji, zajednice kojoj pripadamo, društva i države u kojima živimo. 

Datum našega krštenja nije tek jedan datum više koji treba upamtiti u osobnom kalendaru. Spomen na dan svoga krštenja pomaže nam da obnovimo značenje onoga što smo taj dan primili, odnosno onoga što smo taj dan trajno postali. Ono što se u naizgled jednostavnom obredu krštenja s nekoliko riječi i malo vode događa pred očima onih koji u njemu sudjeluju sakramentalni je znak duboke i trajne promjene života onoga koji je kršten. Upravo na obnovu značenja te promjene po sakramentu krštenja uvodi nas svetkovanje današnjega blagdana Krštenja Gospodinova.  

U događaju Kristova krštenja vidimo novu objavu te istine Božjeg spuštanja u ljudsku narav i to kroz uranjanje Sina Božjega u vode krhkosti, grešnosti i poniznosti kako bi svojom ljudskošću izronio na put Božje pravednosti na koji je pozivao Ivan Krstitelj.

Događaj Božjega utjelovljena u ljudsku narav objavljuje nam da se sam Bog u Isusu Kristu želi spustiti i postati dijelom ljudske stvarnosti, koja se prepoznaje kao malena, krhka i grešna, i koja se time otvara za velika Božja djela, spremna na poniznost i poslušnost Božjoj svetoj volji. U događaju Kristova krštenja vidimo novu objavu te istine Božjeg spuštanja u ljudsku narav i to kroz uranjanje Sina Božjega u vode krhkosti, grešnosti i poniznosti kako bi svojom ljudskošću izronio na put Božje pravednosti na koji je pozivao Ivan Krstitelj. Poput grešnika onoga vremena, i Isus ponizno prima od Ivana krštenje, prepušta se uranjanju da bi s grešnima izronio na put svetosti. A na putu svetosti uvijek je Duh Sveti, koji poput goluba traži gnijezdo u ljudskosti da ju ispuni svojom prisutnošću, i tim se putem uvijek kroči u sigurnosti Očevih riječi koje prodiru u samu dubinu te ljudskosti: Ovo je Sin moj, Ljubljeni! 

Crkva je od samih svojih početaka u Kristovu krštenju na Jordanu vidjela navještaj našega krštenja. Svatko od nas je u Kristu i po Kristu kršten i pomazan Duhom Svetim te za svakoga od nas Otac nebeski izgovara riječi: Ovo je sin moj ljubljeni, ovo je kći moja ljubljena, u njima mi je sva milina! 

Po krštenju smo djeca Božja ljubljena, postali smo i jesmo članovi Kristove Crkve, boravište smo samog Duha Božjega i zato ćemo u zboru vjernika Boga uvijek Ocem zvati! To je od nas učinilo sveto krštenje! Po krštenju smo Božji miljenici, njegova ljubljena svojina, njegovi sinovi i kćeri, a međusobno braća i sestre. To je naše najvažnije dostojanstvo, to je istinska jezgra naše ljudskosti, to je prvi i najljepši navještaj naše svete vjere. Pa ako smo i zaboravili točan datum svoga krštenja, nemojmo zaboraviti ono što se zbilo toga dana, a što u vjeri prihvaćamo da stvarno jest i da nas trajno obilježava – a to je da smo pred Bogom uvijek i svugdje njegovi ljubljeni sinovi i kćeri. 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed doc. dr. Borisa Vulića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.