Ne boj se!

Koliko god mi sami sebe doživljavali hrabrima, itekako smo ranjivi, itekako smo izloženi nesigurnosti, tjeskobi – i strahu. Pitajte samo učenika ili studenta kako se osjeća uoči ispita ili maturanta uoči državne mature. A što reći o tjeskobama i strahovima koji nas pogađaju kad nas pogodi bolest, gubitak posla, kad nam se dogode teški obiteljski rascijepi? A što li je naša tjeskoba pred tjeskobom tolikih ljudi u svijetu pogođenih ratom, izbjeglištvom, progonstvom, glađu i posvemašnjom nesigurnošću? A možda smo najviše izloženi strahu kad se nađemo pred nečim novim, nepoznatim, za što ne znamo na što bi moglo okrenuti.

Današnje nam evanđelje prikazuje Josipa koji je u nedoumici. Njegova je zaručnica Marija, koju voli svim srcem, trudna, a on zna da nije otac. Što učiniti? Javno ju osramotiti? Ili prijeći preko svega kao da se ništa nije dogodilo? I, evo, dolazi mu u snu anđeo i govori: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju!“ To. „Ne boj se!“ I taj poziv nalazimo više puta u Svetom pismu.

Tako čitamo u Knjizi Sudaca kako se židovski junak Gideon pravdao pred Bogom da je on odveć malen i neznatan da bi poveo vojsku protiv tlačitelja svoga naroda. Gospodin mu odgovora: „Idi s tom snagom u sebi i izbavit ćeš Izraela iz ruke Midjanaca. Ne šaljem li te ja?“ (Sudci 6,14). Slično je bilo i s prorokom Jeremijom, koji je bio osjećajan i nježan duhom i tijelom, a Bog je od njega tražio da bude nepokolebljiv prorok. Zato prorok govori: „Ah, Gospode, gle, ja ne umijem govoriti: dijete sam.“ A Bog mu odgovara: „Ne govori: ‘Dijete sam!’ Već idi k onima kojima te šaljem i reci sve ono što ću ti narediti. Ne boj ih se: jer ja sam s tobom da te izbavim!“ (Jr 1,6-7).

Slično se morao osjećati i apostol Petar kad je ono, na Isusovu riječ, bacio mrežu i čudesno ulovio veliko mnoštvo riba. Šimun Petar je shvatio da je Isus u najmanju ruku velik prorok i Božji čovjek. Zato mu, svjestan svoje grešnosti i slabosti, govori: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“ Isus reče Šimunu: „Ne boj se! Odsad ćeš loviti ljude!“ (Lk 5,8.10).

Jasna je poruka. Čovjek se ne mora bojati dokle god je na Božjem putu. Kakve god bile nevolje i neprilike, Bog, koji čovjeka poziva, daje mu i snage da ustraje.

Uzmi! Idi!

Božji poziv na hrabrost uvod je u poslanje. Veli Bog Gideonu i Jeremiji, veli Isus Petru: „Ne boj se!“ i onda slijedi poslanje: „Idi, pođi, lovit ćeš ljude…!“ Tako je i bilo. Svaki od ove trojice – baš kao i sveti Josip – bio je po sebi slab i bojažljiv, ali su, poslušavši Božji poziv, izvršili poslanje. Gideon je oslobodio svoj narod, Jeremija je svojim propovijedanjem postao jedan od najvećih proroka, možda i najveći: njegovi  spisi spadaju u vrhunac proročkih spisa. Za Šimuna Petra dobro znamo: bio je i bojažljiv i nesiguran, pa i kolebljiv, pa ipak je stvarno postao Petar-Stijena, na kojoj je sazidana Kristova Crkva. Toliko je veliko Božje ohrabrenje, toliko je uzvišen Božji poziv, toliko je silna Božja snaga i milost koja prati čovjeka što se trudi vršiti Božju volju.

Naš poziv i naše poslanje

Razumljivo je da se toliko puta osjećamo slabima, razumljivo je da smo toliko puta obeshrabreni gledajući što bismo trebali učiniti. Možda se danas osjećamo – kao u ona prva kršćanska vremena kad je pisano Matejevo Evanđelje – kao da smo okruženi posve nekršćanskim načinom gledanja i razmišljanja. Evo: koliko nas danas stvarno poštuje Dan Gospodnji da sudjelujemo na misi, a da u isto vrijeme ne idemo u kupovinu, čime prisiljavamo prodavače da ne slave nedjelju sa svojom obitelji? Što reći o tome koliko smo danas mi kao kršćani spremni žrtvovati se za obitelj, za rađanje i odgoj djece? Što reći o rastavama kojima se olako pribjegava, tako da vrlo brzo zaboravljamo da smo pred Bogom i narodom rekli „u dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti“? Što reći o općoj utrci za višim standardom, za blještavilom koje nam nudi potrošačko društvo? Kako u takvim okolnostima ostati hrabar, kako se uopće odvažiti živjeti kršćanski, prema svakoj od Deset zapovijedi?

Gospodin svakome od nas veli: „Ne boj se! Pođi. Ja te šaljem! Ne može te zlo nadvladati. Ti, mojom snagom, možeš i trebaš biti svjetlost svijeta i sol zemlje. Po tebi, i u tebi, želim učvrstiti svoju Crkvu.“ Evo, danas, nekoliko dana prije Božića, spominjemo se Josipa, pravedna muža, koji se – potaknut anđelom – nije bojao uzeti k sebi Mariju, ženu svoju, i prihvatiti plod njezine utrobe. Slavimo i Mariju kojoj je anđeo također rekao: „Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus“ (Lk 1,30-31). Zahvaljujući svojoj hrabrosti, Marija je začela i rodila Sina Božjega. A Josip je, poradi svoje vjere, prihvatio tu svetu Majku i njezino čedo. I time su pridonijeli da na svijet dođe Božje svjetlo, Božje spasenje – Krist Gospodin. I nas Gospodin ohrabruje da se ne bojimo svojih slabosti jer je s nama. I nas ohrabruje da svojim životom svjedočimo Boga i Božje spasenje. I gle! I po nama će onda ovome svijetu ogranuti spasenje i po nama će ovaj svijet „pohoditi Mlado sunce s visine“, Krist Gospodin, jedina nada i jedini Spasitelj. 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed prof. dr. Zvonka Pažina prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.