Nije baš tako lako oteti se zamamnoj idiličnosti adventskoga vremena u kojem se Božić predstavlja u prvom redu kao blagdan zajedništva, kao prigoda za tradicionalno obiteljsko okupljanje, naravno, uz preobilati stol. Moramo priznati da je komotnije ostati pri bajkovitosti betlehemske večeri negoli pokušati dotaknuti ono sržno, ono bez čega Božića zapravo nema. Nije li, stoga, upravo u ovo vrijeme aktualno pitanje – što za sve nas vjernike i za mene osobno, 2000 godina nakon Isusova rođenja, znači Božić? 

U odgovoru na ta pitanja posegnut ćemo za tekstom sv. Ivana koji tako jednostavno obrazlaže razlog Božjeg silaska na ovaj svijet, razlog Njegova utjelovljenja. Ivan je zapisao: „Bog tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3, 16). U Isusovu utjelovljenju Ivan prepoznaje sasvim konkretno očitovanje ljubavi Božje za ovaj svijet. Međutim, s pravom se može postaviti pitanje: koji je to svijet i kakav je to svijet u koji Bog silazi da bi postao dionikom njegove povijesti? Veoma je zanimljiv način na koji Drugi vatikanski sabor govori o svijetu. Svijet je – stoji u dokumentu Gaudium et spes – predstavljen kao pozornica na kojoj se odvija drama cjelokupne povijesti čovječanstva, drama obilježena njegovim pothvatima, njegovim porazima i pobjedama. Tko bi mogao dokučiti što se od postanka svijeta pa do naših dana događalo i što se danas događa na toj pozornici: koliki ratovi, nepravde i prijevare, koliko nedužnih žrtava i koliko prolivene krvi? Ali, isto tako, koliko primjera ljubavi, požrtvovnosti, koliko konkretnih očitovanja milosrđa, nesebičnog služenja i darivanja… 

Božje utjelovljenje istinsko je svjedočanstvo odlučne opredijeljenosti za ovaj svijet – unatoč zla i grijeha, unatoč nerazumijevanja i odbacivanja.

Svijet u koji Krist ulazi je svijet koji je nebrojeno puta dospio pod utjecaj Zloga. Međutim, sva ta grešnost i često puta privid pobjede zla nad dobrim ili ponekad prevlasti tame nad svjetlom, nisu bili zapreka Božjoj ljubavi i odlučnoj volji da siđe na ovu zemlju, da bude i ostane suputnik čovjeku i čovječanstvu na njegovu hodu kroz čitavu povijest. Božje utjelovljenje istinsko je svjedočanstvo odlučne opredijeljenosti za ovaj svijet – unatoč zla i grijeha, unatoč nerazumijevanja i odbacivanja. Nije li upravo Isusovo utjelovljenje i Njegovo opredjeljenje za ovaj svijet vjernicima i čitavoj Crkvi poticaj i na svoj način imperativ za zauzetu prisutnost u ovom svijetu, za utjelovljenje u život ovoga svijeta često puta obilježenog žalostima i radostima, pobjedama i porazima,  beznađem i nadom! 

Zato nas Kristovo utjelovljenje, i danas na početku ovoga tisućljeća, poziva na svjesno prihvaćanje izazova i svih teškoća života i svijeta. Njegovo utjelovljenje model je današnjoj Crkvi i današnjem vjerniku da smjelo zađe u stvarnost ovoga svijeta, unatoč tome da je taj isti svijet često vođen logikom profita ili ostvarenja uspjeha „pod svaku cijenu“, da taj isti svijet nerijetko izgleda besperspektivno, da je to svijet u kojem ono kršćansko i sami kršćani često postaju izloženi ismjehivanju ili izrugivanju. Stoga je i danas prevažna prisutnost i sudjelovanje vjernika u različitim područjima javnog i društvenog života. Čak i onda kada su izazovi veoma veliki, a šanse za uspjeh naizgled male – i tada odzvanjaju riječi sv. Ivana: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga sina Jedinorođenca“. Načela i smjernice koje nudi Crkva kroz socijalni nauk, mogu biti dragocjen putokaz u odgovorima na brojna pitanja današnjega života.

Jerko Valković

Jerko Valković, prof. na Teologiji u Rijeci, područnom studiju KBF-a u Zagrebu te pročelnik Odjela za komunikologiju na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. U siječnju 2003. branio je doktorsku radnju pod naslovom “Etika u promidžbi”. 

U jesen 2003. godine započeo je predavati na Teologiji u Rijeci, a u prosincu 2013., izabran je u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora (iz područja humanističkih znanosti, polje teologija, grana socijalni nauk Crkve). U akademskoj godini 2012./2013. započinje predavati na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Član je Upravnog odbora Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve kao i Upravnog odbora HKM-a pri HBK.