Ivana Petrović jedna je od najpoznatijih novinarki na hrvatskoj medijskoj sceni s gotovo 30 godina iskustva izvještavanja s najvećih hrvatskih i svjetskih događanja. Poznata je po britkom i analitičnom stilu izvještavanja, a intervjuirala je brojne poznate hrvatske i strane političke predstavnike.

Dobitnica je BBC-eve stipendije 2002. i UN-ove 1999. Predavala je od 2000. do 2003. na katedri istraživačkog novinarstva FPZG-a u Zagrebu. Ujedno je i koautorica priručnika ”Istraživačko novinarstvo” (dr. Inoslav Bešker i suradnici). Dobitnica je u 2003. godišnje nagrade za istraživačko novinarstvo HND-a za reportažu ”Balkan express allias politika i droga” objavljenoj u Latinici (HTV). Osvojila je nagradu 2014. u kategoriji Najbolja novinarka u sklopu istraživanja provedenog među stručnjacima za Odnose s javnošću, profesorima i studentima novinarstva.

Poštovana gospođo Petrović, gotovo 30 godina svog života posvetili ste televiziji. Otkud ljubav prema televiziji?

Naime, ja nisam birala novinarstvo već je novinarstvo odabralo mene, a moja je prva ljubav radio. Novinarstvo je odabralo mene zbog okolnosti. Bivša država Jugoslavija se raspadala, a stvarala se nova. Tada smo u novinarstvu završavali sukladno svojim talentima. Ja sam očito bila talentirana. Meni je radio topao medij, opušten, vibrirajući i duhovan jer se sve prenosi kroz glas. Televizija je došla poslije. Na televiziju sam došla na nagovor mojih bivših kolega na radiju te sam tako započela svoju televizijsku karijeru iako rad novinara informativne redakcije ne volim nazivati karijerom. Prije svega, to je jedan odgovoran posao koji zahtijeva od nas da prenosimo istinu, a ne da ih zabavljamo. Pripadam staroj školi koja tako razmišlja, a koja u odnosu na novo postaje sve vrjednija.

Ivana Petrović / Foto: Borna Filic/PIXSELL

Dobitnica ste nagrade za istraživačko novinarstvo. Što zapravo znači kad kažemo istraživačko novinarstvo?

O istraživačkom novinarstvu puno razmišljam od 2005. godine, otkad se doznalo na koji način je rađena afera “Watergate” kroz Washington Post. Tada sam razmišljala postoji li istraživačko novinarstvo ili postoji, ali da me nitko krivo ne razumije, “špijunsko” novinarstvo. To je bilo nakon što je agent FBI-ja koji je radio aferu “Watergate”, dakle pad američkog predsjednika Richarda Nixona, na nagovor svoje kćeri pred smrt u 95-oj godini života rekao istinu kako je držao “na liniji” novinare Boba Woodwarda i Carla Bernsteina i kojom dinamikom su te vijesti plasirali.

Mislim da se stvarno istraživačko novinarstvo ne radi ni u jedan dan, ni u dva niti tri dana, pa čak niti u dva ili tri tjedna već jako dugo. Za to mi je odličan primjer dnevna novina “Guardian” koja je dobila Pulitzera za otkrivanje korupcije u britanskom parlamentu. Razotkrili su nešto što je i za nas važno, a to je kako je Slobodan Milošević krvavim i prljavim novcem s Balkana korumpirao pojedine članove britanskog parlamenta, a putem jedne lobističke kuće. Tada je John Major prvi put u povijesti drevnog Westminstera bio prisiljen “skinuti” glavu nekoliko parlamentaraca. Novinari su na tome radili tri godine i to je recimo pravo istraživačko novinarstvo. Poslije toga je i napisana knjiga o tome kako su radili na tom slučaju. Naravno, njihova znanja su išla do određene razine, a kako bi raspleli financijske tokove zaposlili su i financijske stručnjake koji su im pomagali na tom slučaju. Pravo istraživačko novinarstvo zahtijeva vrijeme i zahtijeva novac.

Dnevnik Nove TV je najgledanija središnja informativna emisija u Hrvatskoj. Kako je biti dio ekipe kojoj publika vjeruje?

Dobar je osjećaj. Na Novu TV sam stigla u studenom 2004. godine i mi smo predviđali da dostignemo HRT-ov Dnevnik da će nam trebati minimalno pet godina, ali to se dogodilo već u tri godine i to 2008. godine kada smo postali najgledanija informativna emisija. Dnevnik se radi prilično ozbiljno. Naravno ako pogriješimo, pogriješimo u dobroj vjeri. Tko radi taj i griješi, osobito u dnevnom newsu. Spremni smo se odmah i ispraviti svoju pogrešku. Vijesti se rade kontekstualno, ne “piju” se na prvu, a taj standard postavila je naša “starija” ekipa.

Koji su Vama bili najzanimljiviji događaji koje ste pratili?

Bilo je ih mnogo. Ako mislite na one u posljednje vrijeme, zadnjih deset godina, onda bih istaknula haško suđenje hrvatskim generalima pa sve do njihove oslobađajuće presude. Potom odreknuće od papinske službe Svetog Oca Benedikta XVI. pa izbor novog pape Franje zbog čega smo u Rimu bili mjesec dana. Sjećam se kako je to bilo. U ponedjeljak me na moj slobodan dan, jer sam u nedjelju radila “Komentar tjedna”, zvala urednica Ivana Ivančić i rekla da imam avion za 15 do 14, da po mene dolazi vozač. Rekla sam zašto, a ona da je Papa dao ostavku na što sam ja rekla da me zeza i spustila slušalicu. Ponovno me nazvala pa sam upalila televiziju i vidjela da se to stvarno dogodilo.

Istaknula bih i otvaranje pregovora Hrvatske s Europskom unije, ulazak Hrvatske u Europsku uniju, ulazak Hrvatske u NATO. Sve su to povijesni trenuci za koje shvatite da ste proživjeli tek kad vas pusti adrenalin.

Gostovanje Ivane Petrović poslušajte ovdje: