BOŽIĆNO ZELENILO

Najizrazitiji element suvremenog Božića – običaj kićenja božićnog drvca – kod nas je poprilično mlad. Stigao je u naše krajeve iz protestantske Njemačke u drugoj polovici 19.stoljeća, i to prije svega u gradove, da bi ga tek nakon toga prihvatilo i pomalo sumnjičavo selo koje je nepokolebljivo držalo do tradicije nešto starije od božićnog drvca. Ta tradicija tumači kako je kuću pred Božić svakako valjalo ukrasiti zelenilom, bilo svježe proklijalim žitom, bilo grančicama bora, javora, bršljana, rute ili jelovine na koje bi se vješale jabuke, lješnjaci ili orasi. Kajkavski krajevi poznavali su nešto manje raširen kinč ili cimer, bogato isprepletene borove grane u obliku vijenca ili koša, ovješene o gredi iznad stola, također okićen jabukama, orasima i drugim voćem. Značenje ovog zelenila tumači se kao težnja za životnom snagom koja je protivna mrtvilu prirode u to najtmurnije doba godine te ju je potrebno ponovno oživiti.

PANJ BADNJAK

Sada već gotovo zaboravljen dio Božića, panj badnjak, u našim je krajevima mnogo stariji od naših pradjedova koji su se spustili sa sjevera. Prema mišljenju nekih stručnjaka, taj običaj paljenja panja na kućnom ognjištu još je predindoeuropski, što potvrđuje njegova raširenost od Atlantskog oceana preko sredozemnih zemalja i srednje Azije sve do Kavkaza, a u osnovi jednake elemente možemo naći čak u Kini i na Kamčatki. Ukratko, naši su stari i bez interneta znali biti povezani u duhu vremena.

Naime, smisao je bio da se u božićnoj ili novogodišnjoj noći unosi u kuću jedan veliki, pomno odabrani panj ili klada. U našim krajevima najčešće je to bio hrast, no posezalo se i za bukvom, maslinom, smokvom i sl. Unosio ga je domaćin kuće uz neizostavni pozdrav ili blagoslov: „Hvaljen Isus i Marija, na dobro vam došla Badnja večer!“ Panj badnjak bio je brižno čuvan od strane ukućana, u nekim krajevima su ga nudili jelom i pićem ili su po njemu polijevali vino, juhu ili kašu kako bi i on dobio svoj dio badnje večere. Blagoslovljenom vodom također ga je valjalo poškropiti, a panj je onda znao tinjati i do Sveta tri kralja, a gdjegdje, zabilježeno je, i do sljedećeg Božića (naravno, tada je badnjak morao biti tako velik da su ga s volovima morali uvlačiti u kuću). S nestankom kućnog ognjišta, nestaje polako i panja badnjaka.

SLAMA

Uz panj badnjak i slama je u našoj tradiciji bila dio pučkog božićnog obreda, iako je rasprostranjenost tog običaja mnogo veća od običaja paljenja panja badnjaka. Naime, božićnoj slami mjesto je u nekoliko navada ovoga kruga. Spomenut ćemo samo neke: slamu je na Badnju večer unosio najčešće domaćin kuće u naramku ili plahti, s kojom se nosi i upaljena svijeća. Ni tu ne izostaju pozdravi kao što su: „Faljen Isus! Čestit vam Badnjak i Adam i Eva i Bog i Božić i slavno porođenje Gospodina našega Isukrsta!“ Zatim se slamu razastiralo po stolu, ispod njega ili drugdje po sobi te su na njoj djeca ili stariji ukućani prospavali badnju noć. Neke interpretacije tumače kako se zapravo radi o jednom drevnom novogodišnjem običaju. Slama je prema tome služila kao rekvizit da se ugoste posebni gosti koji s prijelaza iz stare u novu godinu dolaze u kuću, a to su naši pokojnici. Kako je izvorno shvaćanje ovog običaja danas u narodu zaboravljeno, vjerojatno ćemo češće čuti uvriježenu poveznicu s novorođenim Isusom koji je ležao na slami.

JASLICE – KRŠĆANSKA TRADICIJA

Jaslice su jedan od rijetkih božićnih rekvizita koji je od početka isključivo kršćanski. Često se spominje legenda o sv. Franji Asiškom kao začetniku jaslica, no to je bio više scenski igrokaz negoli začetak onog što danas nazivamo božićne jaslice. Naime, on je 1223. godine u šumi pokraj Greccia postavio uz oltar jaslice, te doveo magarca i vola. Prema legendi se zatim, za obreda svecu, ukazalo i Djetešce Isus. No, znatno prije sv. Franje, u ranom srednjem vijeku, u ženskim samostanima izvodile su se razne igre, među kojima i tzv. zibanje Isusa. Časne sestre bi napravile zipku, u nju polegle veliku lutku koja je predstavljala Isusa i naizmjence ga zibale, prizivajući tako vrijeme rođenja Spasiteljeva. Takvi prizori zbivali su se kasnije i u crkvi pred oltarom, iz čega se, onda, prema mišljenju stručnjaka, vjerojatno razvijaju jaslice, budući da je svako novo proživljavanje Kristova rođenja budilo i poticalo ljudsku kreativnost.

SVIJEĆA – NEIZOSTAVNI DIO BOŽIĆA

Kotač vremena i tehnološki napredak neki su od razloga zašto smo dopustili da stare svijeće dogore, a mi još uvijek nismo našli vremena skoknuti do obližnje trgovine kupiti nove. Ipak, u božićno vrijeme zanemarimo elektriku i posegnemo za tim starim izvorom svjetlosti koji će nas obasjati i nadom u novi život. Svijeća i svjetlost sastavni su dio narodnog božićnog rituala. Ona se nekada javljala na drvcu ili zimzelenoj grančici, a nekada je služila u obredne svrhe. Od brojnih običaja koji su zabilježeni, spomenimo jedan: usred badnje večere jedno dijete u kući uzelo bi zapaljenu svijeću i stalo se okretati udesno govoreći: „Faljen Isus, Bog se rodi!“ Domaćin bi potom komadom kruha umočenim u vino ugasio svijeću, okrenuo je nadolje i utisnuo u posudu s plodovima, a plodovi bi se zalijepili za vosak. Vjerovali su da će iduće godine najbolje roditi ona vrsta ploda koja se najviše uhvatila za svijeću.

Na pitanje koja je simbolika svijeće u božićnim običajima, nije teško dati odgovor. Ona je univerzalna. To je ista ona svijeća uz koju molimo i radimo, rađamo se i umiremo. Svijeća u plamenu kao da je živa, malo po malo izgara toplinom dajući se drugima, da bi na kraju ugasnula, baš kao i ljudski život. Pa, iako smo mnogim simbolima Božića vjerojatno već odavno zaboravili značenje, zagledamo li se i nakratko u treptaj božićne svijeće, iznova ćemo spoznati veličinu i bogatstvo darovanog nam života, čega možda nismo uvijek svjesni.