„Vama koji me slušate kažem: Ljubite svoje neprijatelje, činite dobro onima koji vas mrze. Blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite se za one koji vas zlostavljaju. (…) Činite drugima ono što biste htjeli da drugi čine vama!“ Nije čudno što su čak i Isusovi sljedbenici bili iznenađeni ovakvim riječima. Bilo je to prvi put da netko tako konkretno formulira principe kršćanske vjere. U ovom tekstu iz Evanđelja (Luka 6,31) i mnogim drugim, nalazimo precizne opise ponašanja pravog kršćana. No, nitko nije rekao da će biti lako.

Nije teško reći da si kršćanin. Nije teško ići u crkvu, nije teško družiti se s drugim kršćanima. Pravi je izazov uklopiti ove riječi u svakodnevni život. Pogotovo s obzirom na činjenicu da mnogi imaju negativno mišljenje o kršćanstvu, u ime kršćanstva dogodilo se puno zla i još se događa. No, zašto je to tako?

Mi smo ljudi koji živimo u dualističkom svijetu. Ovdje jednostavno ima i dobra i zla. Naravno, zlo je već pobijeđeno prije 2018 (ili tako nekako) godina, no to ne znači da se to zlo neće boriti za svoju poziciju u svijetu. I tako dolazimo do problema – i mi kršćani smo „samo“ ljudi. Ali, jesmo li?

Kršćanstvo, kako ga ja vidim, nije samo ispovijedanje, već i življenje vjere. Jedan je čovjek, sigurno ga znate, bio rekao: „Evangeliziraj uvijek i svagdje, a ako je potrebno, koristi i riječi“.

I to je to što sam shvatila tijekom godina. Nije uopće bitno koliko često idem u crkvu, kako se ponašam prema kršćanima, kakva sam s duhovnim darovima… Bitno je jesam li svjetlo u ovom mračnom svijetu. Kako reagiram na provokacije? Znam li u pravom trenutku šutjeti, a kada treba govoriti? Imam li milosti prema ljudima koji se ne ponašaju prema „mojim“ standardima? Je li Bog imao milosti prema meni kada se nisam ponašala prema „Njegovim“ standardima?

Bog je znao da nas negativne emocije zarobljuju. Zato Biblija kaže da je evanđelje sloboda (Galaćanima 5,13). Kršćanstvo nije skup pravila i granica, kršćanski život nije, kako se općenito može smatrati, tlaka i pritisak, neizdrživi zakon. U svakodnevnom životu to znači da ti je srce toliko puno ljubavi i milosti (jer je Bog tebi prvo iskazao ljubav i milost!) da iz te punine djeluješ. Naravno, teško je i traje dok ne oprostiš nekome što se ponašao prema tebi na određen način. Ali taj oprost toliko oslobađa, toliko je predivan osjećaj kad TI odbaciš svu gorčinu i možeš čak i, zamisli, moliti za tu osobu!

No što to znači u glazbenom, odnosno u poslovnom svijetu? Iako su moja iskustva manje više pozitivna, puno ljudi ne može spojiti intelektualno razmišljanje, akademsko obrazovanje i kršćanstvo. Mnogi misle da su kršćanski principi nazadni i da nemaju veze s današnjim modernim svijetom; često onda dođe i do ruganja i kategoriziranja kršćana u „primitivne, nazadne ljude iz pećine“. Sve sam to već iskusila i pročitala o sebi, no to me ne brine jer znam svoj identitet u Kristu i znam koliko pomno sam o svemu razmišljala i još razmišljam. Tko me upoznaje, upozna i moju vjeru jer je Isus centar mog života.

Ne pokušavam bilo kome nametati bilo što, nego živjeti primjerom. U poslovnim smislu to znači da obraćen kršćanin treba sve raditi pošteno, ne lagati, ne varati, ne gledati samo svoju korist.

Svjesna sam da zbog toga možda nekad ispadneš „glup“, no znam i mnoštvo vrlo uspješnih kršćana koji žive takvim životom. A njihov primjer mi je inspiracija i vjetar u leđa. A tako bih htjela da moj primjer nekome bude ispiracija i vjetar u leđa. To mi daje snagu da postupim hrabro – na primjer, kada napišem tekst za neku pjesmu, a izvođač ne želi da spominjem Boga ili bilo što vezano uz Njega – taj tekst se neće dogoditi, neću ga napisati. Takva sam iskustva proživjela.

Za mene je bio i jest najveći izazov – ne reagirati na svaku provokaciju. Jako puno stvari uopće ne zahtjeva moj komentar. Puno toga mogu i trebam prešutjeti.

Pogotovo na društvenim mrežama. Često vidim nešto što me dirne, ali već dugo ne komentiram ništa jer sam sigurna da se nitko nikada nije obratio na fejsu. I samo zato što na kraju zajedljivog komentara netko napiše „BTB“ ne znači da je taj komentar napisan u Božjem duhu. Zato, a to sam naučila od jedne predivne prijateljice, prije svega, apsolutno prije ikakve reakcije, u bilo čemu, ajmo se pomoliti i zatražiti od Boga da nam podari milost i mudrost za tu situaciju. Naše (prvotne) emocije su ponekad varljive, no molitva uvijek sve poravna na pravo mjesto. Let go and let God.