Petar Lovrić, magistar ekonomskih znanosti, gospodarstvenik koji se cijeli život bavi planinarenjem i alpinizmom, posljednjih 15 godina obilazi, planine, ledenjake i pustinje svijeta. U emisiji Put pod noge posvjedočio nam je zašto ga privlače čuda prirode.

„Proputovao sam sve svjetske gradove i metropole, vidio sav luksuz, sav glamur, doživio blještavilo velikih gradova i onda se jednog dana zasitite onog što je čovjek stvorio, a zaželite se onog što je Stvoritelj stvorio”, započinje svoju priču o težnji prema divljini.

Početak putovanja pustinjama svijeta bio je u Judejskoj pustinji između Jeruzalema i Mrtvog mora gdje putnik susreće beduine sa stadima koza i ovaca, jer u veljači padne nešto kiše pa dođe do bujanja vegetacije. “Nešto slično je s Jordanskom i Sirijskom pustinjom”, tumači. U Jordanskoj pustinji je posjetio jednu od najočuvanijih i najvećih križarskih utvrda – Kerek; zatim Petru, napušteni grad u stijeni koji su 300 godina prije Kristova rođenja izgradili Nabatejci u helenističkom stilu. Grad je otkriven tek 1812. godine, a danas se nalazi na UNESCO-ovu popisu svjetske baštine kao ‘jedno od najvrijednijih kulturnih dobara baštine čovječanstva’.

Sirijska pustinja čuva u svojim njedrima čuveni grad Palmiru, nastavlja. To je najočuvaniji grčko-rimski grad na Bliskom istoku, kao mali otok u pustinji. Da nije baš tako pusto u pustinjama uvjerio se Lovrić u jednom beduinskom šatoru u Siriji gdje je, osim hladnog piva u pustinji, doživio i slučajni susret s hrvatskim naftašima.

Pustinja Gobi u sjevernoj Aziji, još jedna od pustinja kojima je kročio, najsjevernija je pustinja na svijetu, a u povijesti je bila značajni dio Mongolskog carstva te mjesto važnih točaka na Putu svile. Najveći dio Mongolije sastoji se od stepa, zato su Mongoli poznati po stočarstvu, po konjima, ovcama, stadima jakova i goveda, međutim te stepe postupno prelaze u polupustinju, a zatim i u pravu pustinju. Na kraju polupustinje su nomadska naselja koja se pomiču s obzirom na doba godine, jer zimi temperature u ovoj pustinji dosežu i do -60 stupnjeva. “Do ruba prave pustinje stiže se na devama putujući gotovo cijeli dan”, tumači naš gost, nastavljajući: “Morate se dići rano ujutro da biste doživjeli izlazak sunca u pustinji… nevjerojatne su sjene koje titraju preko brda, jedan svemirski prizor u kojem čovjek doživljava Boga.”

Sljedeće odredište bila je pustinja Atacama u Južnoj Americi, smještena uzduž Čilea između Tihog ocena i Anda, što je stvorilo specifičnu mikroklimu na ovom području u kojem kiše nije bilo već više od 500 godina. Iznimka je mala oaza San Pedro de Atacama, gradić na 2.407 metara nadmorske visine s oko 5.000 stanovnika koji većinom žive od turizma, jer, iako je Atacama najsušnije mjesto na svijetu, zauzima treće mjesto po broju turista u Čileu.

Od afričkih pustinja Petar Lovrić do sada je posjetio Kalahari s jednim od najvećih rudnika dijamanata u svijetu te vrlo okrutnu pustinju Namib koju je bijeli čovjek nazvao “ulazak u pakao”. Bušmani, pak, ovo područje opisuju izrazom: “Kad je Bog stvarao svijet, tu je bio jako ljutit!” Sve to vrlo slikovito prikazuje ‘groblje’ brodova nasukanih u prošlim stoljećima u namibskom pijesku na obalama Atlantskog ocena. Naime, ova je pustinja često obavijena maglom zbog koje su mnogi brodovi znali zalutati i upasti u pijesak, a s obzirom da na ovoj obali nema nikakvog života, svi su na toj obali umirali.

“Mora čovjek izići iz ovih naših zadimljenih i napućenih gradova”, zaključuje naš gost, “da samog sebe doživi i vidi kako je maleno sićušno bespomoćno biće. Kad se nađete u pustinjama, pješčanim olujama i surovim uvjetima života vidite kako je čovjek sitan, malen i bespomoćan.”

Cijelu emisiju Put pod noge poslušajte ovdje: