U ranim jutarnjim satima 16. studenog iz Rijeke je krenulo tridesetak članova Marijanskog zavjeta za Domovinu zajedno s mladima i p. Ivanom Dominikom Iličićem i u Ilači se spojilo sa stotinjak članova iste Bratovštine koji su krenuli iz Zagreba. Zajedno će tu večer pješice proći Noćni hod Putem spasa od Vinkovaca do Vukovara i na taj način, s posebnim pijetetom odati počast ubijenim, mučenim i nestalim hrvatskim braniteljima i i civilima. 

Krenulo se nakon misnog slavlja kojega je u crkvi sv. Euzebija i Paulina u Vinkovcima predvodio p. Ivan Dominik Iličić. Osvjetljeni križ na početku kolone kojega su nosile ruke onih koji su najteži križ ponijeli 1991., osvjetljavao je Put spasa. Put okrvavljen krvlju našeg naroda koji je smetao tuđim idealima. Sve molitve izrečene na Hodu bile su usmjerene duhovnom iscjeljenju rana naše Domovine. Hodati je ponekad bilo teško, no duhovna težina svakog prijeđenog koraka  bila je nemjerljiva. Milost i bogatstvo ovom hodočašću dali su hrvatski branitelji, svjedoci događaja koji su na autentičnim mjestima, stratištima, razrušenim kućama, svjedočili o onome što se događalo. Stopostotni ratni vojni invalid, Marijan Almaš iz Bogdanovaca, nastradao je tijekom obrane svog rodnog mjesta. Mladima je poslao snažnu poruku – da budu zahvalni na današnjem danu. Da budu zahvalni na svakom danu jer svaki dan dar je svih poginulih momaka, djevojaka i civila. Oni su svoju ljubav dali vama. Iskoristite tu ljubav koju ste primili da naša Hrvatska ide naprijed, rekao je Almaš. 

Na putu do Vukovara hodalo se kroz: Cerić, Nuštar, Marince, Bogdanovce i ‘Kukuruzni put’ koji je tijekom obrane Vukovara od velikosrpske agresije bio jedini koridor Herojskog grada s ostatkom Hrvatske. Prije Vinkovaca, obišli u svetište u Ilači, kao i mjesta stradanja u Tovarniku i Lovasu u kojemu se dogodio zločin nazvan “Krvava berba grožđa”.

Hrvatski branitelji, ne samo da su hodali s hodočasnicima, nego su se pobrinuli i za trenutke odmora. Vrata vatrogasnih i domova općina bila su otvorena i u njima su umorne hodočasnike dočekivali branitelji, župnici i predstavnici lokalne vlasti. Po dolasku u Herojski grad posjetilo se Vukovarsku bolnicu, jedan od simbola stradanja Vukovara te sudjelovalo na misi u župnoj crkvi sv. Filipa i Jakova.  Siniša Glavašević u svom posljednjem izvještaju 87. dana opsade je rekao: “Ovog trenutka dobivam i podatke o završenim pregovorima. Konvoj kreće sutra u 10.00 sati, imat će kapacitet 600 pacijenata. Ići će relacijom: Vukovarska bolnica, Priljevo, Lužac, Bogdanovci, Marinci, Zidine, Nuštar. U civilnim skloništima naselja Borovo sutra će također biti uspostavljen kontakt, gdje ima negdje oko 200 ranjenika i također će biti priključeni evakuaciji stanovništva u sljedećim danima. Nadamo se da je mukama po Vukovaru kraj.” Na žalost, nije bio kraj vukovarskim mukama….  20. studenog 1991. godine iz bolnice je planski odvedeno 266 ranjenika i civila na Ovčaru gdje su ih mučili, te ih u noći s 20. na 21 studenoga 1991. godine ubili. Memorijalni centar Ovčara, u svome mraku hangara, imenima koja nestaju, puščanim zrnima razasutim po podu, izazivaju emocije s kojima se ljudsko srce teško nosi. Hodočasnici su se zatim uputili i na samu Ovčaru, a nakon ovog stratišta, poraza civilizacije, posjetili Memorijalno groblje. 

Oni koji su sudjelovali na ovom hodočašću neće nikada zaboraviti tišinu, muk kolone od 200 ljudi koji koračaju i u toj tišini osjećaj zajedničkog suosjećanja, molitve i težine u zraku koja opominje da oni koji zaboravljaju prošlost, u stanju su je ponoviti. Težak naramak tuge poticao je na zahvalnost za život, obitelj na okupu i slobodu. 

Teško je razumijeti zašto bi itko učinio zločine koje su podnijeli Vukovarci, ali i svi stradalnici u Domovinskom ratu. Teško je zamisliti bol majki, žena i djece koji još uvijek traže svoje najmilije. Teško je odgovoriti zašto je nečija nacionalna i/ili vjerska pripadnost nekome ‘kamenčić u cipeli’. Teško je oprostiti, ali može se pokušati. 

“Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste Vi.”, poručuje Siniša Glavašević čiji glas i danas odjekuje Hrvatskom. Ohrabruje činjenica da postoje mladi koji žele znati i žele čuvati uspomenu na sve koji su nas svojim životima zadužili. Mnogi od njih proći će s hrvatskim braniteljima i iduće godine utabanom stazom Putem spasa od Vinkovaca do Vukovara.