U obredu svećeničkog ređenja biskup više puta pita ređenika obećava hoće li živjeti i djelovati u skladu sa svojim zvanjem. Nakon što ređenik svaki put odgovori da hoće, biskup zaključuje riječima: „Bog koji je u tebi započeo dobro djelo, neka ga i dovrši.“ Ovo se na neki način može odnositi i na svakog čovjeka vjernika. Po sakramentu krštenja započeli smo novi život kao djeca Božja. Obnavljajući krsni zavjet, bilo osobno, bilo u raznim prigodama, podsjećamo se toga i posvješćujemo si da želimo ostati vjerni obećanju. No, lako je to obećavati prigodom svečanosti. Život je nešto drugo! 

Nije lako ustrajati i usatrajavati u dobru

Koliko se puta u životu, umorni od činjenja dobrih djela  ili svakodnevnih aktivnosti, znamo zapitati: „Ima li to uopće smisla? Vrijedi li nastaviti truditi se?“ Koliko toga činimo, a ne vidimo rezultata. Vi majke, koje po stotinu puta svoju djecu opominjete i učite kako trebaju spremati stvari za sobom, ostaviti uredne ladice, ormare, prostorije, nakon upornog upozoravanja, kad ne vidite rezultate, spremne ste dići ruke od svega i ušutjeti. Nije lako ustrajati i usatrajavati u dobru. To je kao i u sportu. Kaže se da je lakše osvojiti prvo mjesto nego ga dogodine sačuvati. Slično je tako sa svima nama. Toliko smo puta odlučili paziti na prehranu, toliko smo puta prestajali pušiti. Koliki često govore: Od sutra sam na dijeti! Svi mi govorimo sebi kako bismo trebali promijeniti i oplemeniti pojedine životne navike. Pa i u kršćanskom, odnosno duhovnom smislu znamo odlučiti: „Od sljedeće nedjelje idem redovito na svetu misu, redovito ću moliti. Neću sate i sate provoditi pred TV-om ili mobitelom. Napokon, posjetit ću ljude koje sam zapustio i nisam dugo bio kod njih. Pripazit ću na svoj jezik kojim često blatim druge kako bih sebe prikazao u ljepšem svjetlu. Potrudit ću se više oko sloge, prihvaćanja drugih, oko ljubavi prema bližnjima…“ Da! Odlučimo, pa opet klonemo.

Iz današnjeg čitanja saznajemo što sv. Pavao piše kršćanima u Solunu. I oni su se očito umorili u nastojanju da žive kršćanski. Napasti u tom gradu bile su velike i vrlo lako mogli su se vratiti prijašnjem načinu života. No, znali su da u svim njihovim pothvatima i odlukama ljudske snage nisu dovoljne. Bog je onaj koji im je davao ohrabrenje i nadu. Trebala je Solunjanima ta Pavlova utjeha. Oni su u svom gradu bili manjina te su im se mnogi rugali. 

Zar se koji put i nama ne čini da živimo u nekršćanskom „Solunu“, gdje smo mi koji živimo ili barem želimo živjeti svoju vjeru neznatna manjina. I nama često može izgledati da nema smisla vjerovati u to da čovjek može ustrajati u ljubavi i praštanju, neovisnosti o alkloholu, kladionicama, kocki, drogi, internetu… Svijet oko nas sve manje treba Boga. Ljudima odgovara da im je Bog daleko te da se ne miješa u njihove živote. Crkva im treba samo prigodno kako bi „obavili“ ili „odradili“ sakramente. Sve što je religiozno mora se staviti na stup srama. Vikendi i blagdani služe samo za provode i tulumarenja dok se nedjelje, Uskrs i Božić uglavnom prespavaju, posebice kad je posrijedi mlađa populacija. Kome u 21. stoljeću još pada napamet slaviti misu nedjeljom? Oni koji žive svoju vjeru uglavnom su etiketirani i manje vrijedni u društvu. Proglašava ih se zaostalima, zatucanima. To je taj naš nekršćanski „Solun“ u kojem živimo.

A onda kad se broj naših dana i godina približi svome kraju, pitamo se: „Što sada“? Onda kad se dogodi nesreća, nevolja, smrt dragih osoba, uvijek se postavlja pitanje: „Bože, zašto si to dopustio? Što smo ti skrivili?“ Božji potezi ponekad mogu izgledati okrutno, no oni su normalna posljedica mnogih životnih izbora suvremenog čovjeka, koji sam izabire život bez Boga. Život treba iskoristiti – kažu ljudi. Jednom se živi! Uživaj dok možeš! Daj ti meni sve u ovom životu, a za onaj drugi me nije briga. Rijetki su ljudi koji si ozbiljno postave pitanje: Što će biti i kamo idemo nakon ovog života? Zašto se boje zastati pred ovim pitanjem? Zašto je prekogrobni život zabranjena tema u našim razgovorima? Zašto mislimo da ćemo zauvijek ostati na ovoj zemlji?

Tko zna živjeti, zna i umirati. I u umiranju smo na život pozvani.

Isus ističe razliku i suprotnost između „ovoga svijeta“ i „onoga svijeta“. Drugi se život ne odvija i ne događa po modelu ovoga života. Neznanje o sudbini nakon smrti često je razlog da se vjeru proglasi beznađem i čežnjom nesigurnih. Bog kojeg ljudi trebaju samo u ovom životu ubrzo postaje nepotrebni Bog. 

 Ne želim biti opterećen time kako izgleda Nebo i što ću tamo raditi. To prepuštam Božjoj volji, a ne svojoj mašti i svojim željama. Radujem se što se smijem nadati da ću biti dionik uskrsnuća jer vjerujem u Boga živih, Boga ljubitelja Života. To mi je sasvim dovoljno. Tko zna živjeti, zna i umirati. I u umiranju smo na život pozvani. Pomozi nam, Bože, da svoju svakodnevicu promatramo pod vidom vječnosti. Ne dopusti da smrt bude točka na zadnjoj stranici knjige mog života. Ti si moj izbor! Život je moj izbor! Svoje dobro djelo dovrši u meni.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Vladimira Delića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.