Moja snaha dala se u jogu i krasan brak i ljubav potpuno su se poremetili. Kako je osloboditi s obzirom da ni ona ni sin ne vjeruju da je joga štetna?

Teško je donositi bilo kakav zaključak vezan uz ovaj brak, odnosno uz krizu koja se pojavila u tom braku. Je li joga krivac tome, teško je reći. Postoji moguće i neki drugi problemi u odnosima ovoga bračnoga para i možda bi trebalo posvetiti pozornost i drugim stvarima kako bi se njihov odnos popravio. Ovo pitanje ipak, sasvim sigurno otvara temu joga koja je i kod nas u Hrvatskoj sve prisutnija i koja na prvi pogled izgleda prilično bezazleno. Naime, ako se radi samo o nekakvim vježbama i vještinama disanja, opuštanja, borbe protiv stresa ili nečega što bi moglo čovjeku s te strane poboljšati kvalitetu života, onda bismo na prvi pogled mogli reći: Zašto ne? To je korisno, lijepo, pohvalno. Mogli bismo to i preporučiti. Problem nastaje kada se zagrebe ispod površine i kada se pogleda što je to zapravo joga. Na internetu možemo naći da je joga sustavan pristup duhovnim vježbama unutar indijskih i religijskih tradicija u njenoj sferi utjecaja. Na nekim poluslužbenim stranicama pokreta joge u Hrvatskoj piše: “Joga je jedini put kojim možemo život učiniti uspješnim i postići svoj cilj. Joga nije religija, ona je korijen i izvor svih religija. Predstavlja izvorni duhovni princip iz kojega se napajaju svi sveti spisi.” Drugim riječima, ne možemo promatrati jogu kao nekakvu bezazlenu tjelovježbu, ona je puno više od toga. Joga je prije svega duhovni i religijski sustav. Dolazi iz učenja hinduizma, dakle nužno je povezana s hinduizmom. Nema jednoga bez drugoga. Joga koja je došla do nas na Zapad razlikuje se od one izvorne u Indiji. Naime, tamo se ne vježba joga jedan dan u tjednu ili mjesec dana. To je način života, postupanje i pristupanje životnoj stvarnosti. Na Zapad je došla nekakva joga s trenutnim instant rješenjima, kao i mnogo toga što je našlo svoj put na Zapad.  Postoji čak izraz medicinska joga koja bi trebala poboljšati naše zdravlje, bilo mentalno, psihičko ili fizičko. No zanimljivo je samo pogledati ljude koji su poznati i bave se time. Njima očito nije pomogla u životu ili u zdravlju. Najslavniji guru 19. stoljeća Sri Ramakrishna umro je od raka u 50-toj godini života. Drugi Sri Ramana Maharshi urmo je od carkoma. Najpoznatiji guru Sai Baba, koji je sebe proglasio većim od Isusa Krista i prorekao da će umrijeti 2022., a reinkarirati se 2030. umro je 11 godina ranije. Očito joga ne pomaže tako kako je se pokušava promovirati. Isto tako, ako bi zaista trebala dati neko sveopće riješenje čovjeku, onda se pitamo zašto nema puno više nekakvih velikih sportaša iz Indije koji bi bili nadmoćni sportašima drugoga svijeta. Joga također nema veze sa znanošću. Ona je izašla iz religioznosti hinduizma. Htjeli mi to ili ne, ona malo pomalo uvodi u Hrvatsku neke druge stvari koje su bitno različite od vjerovanja kršćanstva. Prije svega vjeruju u reinkarnaciju, da je život ciklus neprestanih reinkarnacija dok ne dođemo do stanja nirvane kada se spojimo s kozmičkom, sveopćom silom. To odudara od kršćanskoga poimanja Boga. Nama kršćanima Bog nije kozmička sila ili nešto sveopće. Bog je osoba i čovjek je osoba. Ovdje se radi o osobnom susretu između Boga i čovjeka. Ne radi se o ponavljanjima života. Čovjek ima jedan jedini život. Taj život ima dva dijela, jedan vremensko-prostorni koji se nakon smrti pretvara u vječnost. I u toj vječnosti čovjek se neće poput kapljice vode utopiti u oceanu i prestati postojati kao osoba. I dalje ostaje osoban odnos sa Bogom. Joga, dakle može biti opasna za onoga tko želi živjeti svoje kršćanstvo jer ga odvlači od Krista i od bitnih stvari na kojima temeljimo svoj život. Ukratko vježbe tjelovježbe i oslobađanja od stresa su u redu, ali uvijek moramo biti oprezni i gledati što stoji iza. Ako se pojave elementi hinduizma i istočnjačke religioznosti, tada čovjek to treba prepoznati i odlučiti želi li to. Problem je što mi kršćani ne poznajemo dovoljno naše metode meditacija i duhovnosti, pa se okrećemo svemu što je egzotično. Kršćanine, prvo upoznaj bogatstvo svoje vjere. Oslobodi se stresa pomoću meditacije i kršćanske molitve. Uzmi krunicu u ruke i ne traži mantru.

Koliko košta sveta misa? Ima li popusta i koliko će velečasni zaraditi?

Znamo da su ljudi osjetljivi na te stvari, a možda i mi svećenici ne razjašnjavamo dovoljno ljudima kako bismo uklonili neke dileme ili potencijalna kriva shvaćanja. Naravno da misa nema cijene. To je beskrvna Kristova žrtva na križu plaćena odavna, u smislu da je Krist Gospodin za sve ljude platio svojom mukom sve naše grijehe i slabosti. Misa kao takva je sasvim sigurno besplatna. Postoji ta određena naknada, možemo reći, stipendija za misu te se kod nas to već dugi niz godina nije promijenilo i ona iznosi 50 kuna. Nekada je taj misni stipendij bio važan, pogotovo u vrijeme komunizma i u manjim župama, kada su svećenici gotovo isključivo živjeli od toga. Ta cijena nije plaćanje mise, već sudjelovanje vjernika u onome što je potrebno za normalno održavanje života na župi i život samoga svećenika. Svećenik za kumulativne mise, kada spominje i bezbroj imena, ima pravo od te mise uzeti samo 50 kuna. On od primjerice deset nakana i ako svi plate može dobiti 500 kuna, ali od tih 500 kuna može i smije uzeti samo 50 kuna. Ostali novac ide u svrhe koje je odredila određena biskupija. Konkretno, mi u Zagrebačkoj nadbiskupiji novac koji se skupi od kumulativnih zajedničkih misa šaljemo u Nadbiskupiju, a Nadbiskupija dalje raspolaže tim novcem. Dakle, taj novac ne ostaje u župi i ne ostaje svećeniku koji je tu misu slavio. Osim toga, mi svećenici svaki mjesec iznos od 1500 kuna, odnosno iznos od misa koji smo dobili kroz taj mjesec moramo uplatiti u župnu blagajnu. Dakle, novac ne ostaje nama osobno, već je to župni novac.