Dušni dan, spomendan svih vjernih mrtvih, tijekom kojeg se vjernici odlascima na groblja, paljenjem svijeća i polaganjem cvijeća, prisjećaju pokojnika te mole za njihove duše, preporučujući ih milosrđu i ljubavi Oca Nebeskoga. Smrt nema zadnju riječ, a grob nije zadnja čovjekova postaja, budućnost je čovjeka u zajedništvu s Ocem kod kojeg ima mnoštvo stanova i u čijem srcu ima mjesta za ljude sve. Blagdan ima svoje početke još u Starom zavjetu, kada je Juda Makabejac poslao dvije tisuće srebrnih drahmi u Jeruzalem da se prinese žrtva okajnica za grijehe poginulih vojnika. U Svetom pismu stoji: “To vrlo lijepo i plemenito djelo učinio je jer je mislio na uskrsnuće. Jer da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo moliti za mrtve…”

Stoga, kada se danas uputite na grobove pokojnika okititi ih cvijećem i zapaliti svijeće, sjetite se da je daleko važnije moliti za njih i prikazati svetu misu za njihovu dušu. Ovaj spomendan utemeljio je sveti Odilon, benediktinac iz opatije Cluny. On je krajem 10. stoljeća uveo obavezno slavljenje ovoga spomendana nakon svetkovine Svih svetih. Ta se praksa primjenjivala na različitim mjestima u Crkvi, ali je sv. Odilon imao odlučujuću ulogu u uvođenju ovoga blagdana. Kao opat je u to vrijeme imao vlast nad više od tisuću benediktinskih samostana diljem Europe. Službeni spomendan svih vjernih mrtvih potvrdila je i Sveta Stolica 1311. godine.

Ovaj spomendan značajan je i po tome što danas svaki svećenik smije slaviti tri mise. Tu povlasticu prvi su dobili svećenici u Španjolskoj 1748. godine, a papa Benedikt XV. proširio ju je 1915. na cijelu Crkvu. Svećenik jednu misu prikazuje za vlastitu nakanu, drugu na nakanu Svetoga Oca, a treću za sve vjerne mrtve. Uz blagdan Dušni dan i svetkovinu Svih Svetih, može se dobiti potpuni oprost za duše u čistilištu. Zato je potrebno otići na ispovijed, sudjelovati na misnom slavlju i pričestiti se, izmoliti Oče naš i Vjerovanje na nakanu Svetoga Oca te posjetiti groblje.