Angelo Giuseppe Roncalli, budući papa Ivan XXIII., rođen je 25. studenog 1881., u mjesto Sotto il Monte, na sjeveru Italije. Rođen je u siromašnoj, seljačkoj obitelji s dvanaestero djece. Djetinjstvo je proveo u rodnom selu. S 12 godina odlazi u internat za dječake u Bergamu. Nekoliko godina poslije počinje voditi svoj Dnevnik duše, kojeg će voditi sve do svoje smrti. U njega je zapisivao svoje najdublje misli i taj će dnevnik pomoći i nama da mnogo saznamo o papi Roncalliju. Nakon bergamskog internata, mladi Angelo odlazi u Papinsko sjemenište u Rim. Nakon odsluženja vojnog roka, 1904. zaređen je za svećenika i preuzima službu tajnika bergamskog biskupa. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata bio je sanitetski podnarednik, potom i vojni kapelan.

Nakon rata radi u sjemeništu  u Bergamu. Istovremeno je aktivan i kao predavač u Katoličkoj akciji. Kao profesor osniva Studentski dom. Godine 1920. papa Benedikt XV. postavlja ga za predsjednika misijskog apostolata za Italiju. Pet godina kasnije papa Pio XI. imenuje ga biskupom i šalje kao vizitatora u Bugarsku kako bi pomogao većoj povezanosti katolika različitih obreda među sobom. Dužnost mu je bila ujedno uspostaviti odnose poštovanja s pripadnicima pravoslavne vjere.

Biskup Roncalli u Bugarskoj je brigom za običnog čovjeka brzo stekao naklonost naroda. Nakon desetogodišnje službe u Bugarskoj poslan je kao diplomat u Tursku. Kao apostolski delegat za Tursku i Grčku u vrijeme njemačke okupacije Grčke, biskup Roncalli pribavljao je grčkom stanovništvu pomoć i spriječio deportaciju grčkih Židova u logore smrti.

Papa Pio XII. imenovao ga je 1944. godine apostolskim nuncijem u Francuskoj, a 1953. i kardinalom i patrijarhom u Veneciji. Kao nuncij u Parizu zauzimao se za njemačke ratne zarobljenike. Podupirao je nastojanja francuskih biskupa oko ponovnog zadobivanja radništva posredstvom novih dušobrižničkih načina. Odbio je zahtjeve za opozivom tridesettrojice biskupa optuženih za suradnju s režimom iz Vichya.

Postaje nasljednikom pape Pija XII. 1958. godine. Uzeo je ime papa Ivan XXIII., a papinsko geslo bilo mu je ‘Posluh i mir’. Nakon što je odabran za papu izjavio je:  “To je poput sna, a opet će sve dok ne umrem biti dostojanstvena stvarnost moga života”. Od samoga početka svoga pontifikata papa Ivan XXIII. unosi velike promjene u Vatikanu. Ono što ga je posebno krasilo je da se ‘spuštao’ među ljude i svima je želio biti blizu. Iako su ga mnogi zbog njegove dobi 77 god. smatrali da je on „privremeno rješenje”, prevarili su se. Svima je želio biti dobar pastir. „Dobri papa” iste je godine kada je izabran sazvao konzistorij te je imenovao dvadeset tri nova kardinala iz cijeloga svijeta, čime je znatno povećao Kardinalski zbor. Samo tri mjeseca nakon svoga izbora papa je kardinalima okupljenima u bazilici sv. Pavla izvan zidina objavio svoju odluku o sazivanju Drugog vatikanskog koncila. Ta objava zaprepastila je nazočne kardinale a iznenadilo je i sve u svijetu. Svi su nešto očekivali od Pape, ali ne to. Papa je želio provesti obnovu Crkve u odnosu na svijet i dati joj načina da vodi dijalog sa svim ljudima, nevjernicima ili vjernicima drugih vjera ili drugih vjeroispovijesti, te tražiti jedinstvo Rimske crkve s Istočnim crkvama. Svojim je biskupima rekao: „Crkva nije muzej koji treba čuvati, nego vrt koji treba obrađivati…”

Na početku II. Vatikanskog sabora, 11. listopada 1962., najavio je obnovu Kodeksa crkvenog prava, posadašnjenje Crkve i pružio ruku drugim kršćanskim Crkvama. Godinu kasnije objavio je okružnicu ‘Pacem in terris’ u kojoj se zauzimao za čovjekovo dostojanstvo, bez obzira na pripadnost. Svoju veličinu dokazao je i uklanjanjem iz molitvenih obrazaca izraza koji vrijeđaju Židove.

Papa Ivan XXIII. nije dočekao završetak Sabora, nego je u svibnju 1963. doživio izljev krvi u mozak, te je 3. lipnja 1963. god. završio ovozemaljski život. Tih dana Papa je rekao svojim suradnicima: „Moje se vrijeme na zemlji završava. Ali Krist živi i Crkva nastavlja svoje djelo”. Na njegovu je sprovodu bilo nazočno daleko najviše ljudi nego na sprovodu bilo kojeg ranijeg pape, što je rezultat njegove otvorenosti i dobrohotnosti. Osvojio je cijeli svijet svojom dobrotom, jednostavnošću i smislom za humor, pa je nazvan Papa Dobri ili još jednostavnije Ivan Dobri. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je 2000. god. blaženim, a 27. travnja 2014. god. papa Franjo ga je zajedno s papom Ivanom Pavlom II., proglasio svetim.

Deset načela pape Ivana XXIII. za svaki dan

1. Samo za danas ću se truditi doživjeti dan, ne želeći odjedanput riješiti problem mojega života.
2. Samo za danas ću voditi najveću brigu (posvetiti najviše pažnje) o svom nastupu. Nikoga neću kritizirati, štoviše, neću za tim težiti da druge ispravljam ili pak poboljšavam. Jedino sebe.
3. Samo za danas ću biti sretan u svijesti kako sam stvoren za sreću. Ne samo za onaj, nego i za ovaj svijet.
4. Samo za danas ću se prilagoditi okolnostima, ne zahtijevajući da se okolnosti prilagode k meni i mojim željama.
5. Samo za danas ću deset minuta svojega vremena posvetiti k dobroj lektiri. Kao što je hrana nužna za život tijela, tako je lektira nužna za život duše.
6. Samo za danas ću učiniti dobro djelo. I neću to nikome pripovijedit.
7. Samo za danas ću učiniti nešto, za što nemam volje da učinim. Ako se budem u svojim mislima osjećao povrijeđenim, brinut ću se da to nitko ne primjeti.
8. Samo za danas ću izraditi određen raspored. Možda se neću držati toga rasporeda, ali sastavit ću ga. I čuvat ću se dviju zala: od velike žurbe i neodlučnosti. 
9. Samo za danas ću čvrsto vjerovati – sve ako bi okolnosti pokazivale suprotno- kako se dobrostiva providnost Božja za mene briga, kao da ne postoji nitko drugi na svijetu.
10. Samo za danas se neću bojati. Naročito se neću bojati, radovati se svemu, što je lijepo i neću se bojati vjerovati u Dobrotu.