Unatoč hrabrom otporu stanovnici Lovinca, Ličkog Cerja, Ričica, Svetog Roka i ostalih zaselaka morali su pred velikosrpskom agresijom 24. rujna 1991. napustiti svoja ognjišta.
Lovinački kraj bio je meta napada još od kolovoza 1990., nakon što su pobunjeni Srbi zaplijenili oružje Policijske postaje u Gračacu. Početkom kolovoza 1991. pobunjenici su podmuklo likvidirali pet civila zaposlenih na željeznici. Stoga se policijska postrojba u Lovincu ojačala s nekoliko pripadnika specijalne policije Antiterorističke jedinice Lučko, odnosno posebnom jedinicom policije „MOSOR 3“, iz Obrazovnog centra MUP-a Republike Hrvatske, a mala lička enklava hrabro je odolijevala napadima koji od početka rujna postaju svakodnevni.
Nakon neuspjelog pokušaja osvajanja Gospića, Srbi i JNA pokrenuli su akciju ovladavanja strateški važnim lovinačkim područjem, odnosno deblokade velikog skladišta JNA u Svetom Roku. Agresor se koristio svim sredstvima uključujući zrakoplove, pa čak i oklopni vlak. Branitelji više nisu mogli izdržati pritisak i oko tisuću ljudi pošlo je spašavati život pješice preko Velebita. Cestom preko Malog Alana nije se moglo jer je prijevoj bio u rukama pobunjenika, stoga su krenuli od predjela Dušice planinskom stazom preko Libinja, pa sve do Starigrada s druge strane Velebita.
Kako pripadnici specijalne policije i branitelji nisu mogli pomoći svima da prijeđu planinu, za spašavanje 17 nepokretnih civila, od kojih je najstariji imao 90 godina, angažirani su iskusni zagrebački alpinisti, pripadnici Planinske satnije Velebit. Nepokretne starce pronašli su skrivene u zaseoku Kneževići i zatim ih uspješno prenijeli u Starigrad. Za potrebe monografije o Planinskoj satniji Velebit, današnjeg dana ’91. prisjetio se Josip Vrkljan Jotan, tada dozapovjednik lovinačke policijske postaje:
„Tog 24. rujna 1991. donijeli smo odluku da se organizirano povučemo i spasimo preostale branitelje i civile od potpunog uništenja. Imali smo dosta dobre podatke da iz pravca Gračaca dolaze snage moćnog ‘kninskog korpusa’, a iz pravca Ploče i Raduča snage ‘bihaćkog korpusa’. Kako su Jasenice još 15. rujna bile okupirane, nama je došlo u pitanje i mogućnost kretanja Velebitom. Naime, Velebit je bio jedina veza sa ostatkom Hrvatske, svejedno što je to predstavljalo 10 sati pješačenja. Isto tako, znali smo da pojačanje ne možemo dobiti jer je u tom trenutku bila napadnuta cijela Hrvatska. Brojke govore same za sebe: 9 poginulih branitelja, 10 ranjenih i 38 civilnih žrtava prevelika je žrtva na 1000 stanovnika. To su razlozi zbog kojih smo donijeli tešku, ali jedinu ispravnu odluku. Kod izvlačenja civila, od kojih su neki bili i nepokretni, najviše su nam pomogli prijatelji, također branitelji iz Jasenica koji su se poslije pada Jasenica izvukli na Velebit, kao i branitelji Selina, Modriča i Starigrada kojima je Velebit isto tako bio ‘kuća’. Cijelo izvlačenje trajalo je skoro desetak dana, a kada smo mi bili na izmaku snaga u pomoć su nam priskočili planinari iz Zagreba, Zadra i Rijeke kojima su na čelu bili Jerko Kirigin i Ivan Host.“
U Lovincu je ostalo stotinjak uglavnom starih osoba, a Srbi su likvidirali ili žive zapalili njih 45.