Naime, župa je to kojoj je darovana relikvija ovog sveca – komad platna koji je bio na svečevoj rani na boku. Upravo zato, svakog 23. u mjesecu u toj crkvi se vjernici okupljaju na zavjetnu misu, u prvom redu, kako bi zahvalili za uslišane molitve po zagovoru sv. p. Pia. Osim toga, moleći pred relikvijom, prilika je da se ljudima posvjesti da, ne samo da je Pio bio svetac, nego da i mi, gledajući primjer njegova života, trebamo biti sveti. I, potaknuti riječima sv. Pia „Ne želim Isusa uvrijediti ni najmanjim grijehom“ da i mi želimo biti dobri prema Bogu, ali i jedni prema drugima.

Zasigurno, sv. p. Pio je najpoznatiji upravo po daru stigmi kojima je bio obilježen punih 50 godina, iako je molio da mu one budu maknute i doživljavao ih je kao smetnju. Ispočetka, ni sama Crkva nije bila baš naklonjena tom njegovom daru, no kako nam je rekao fra Ivica, važno je znati da nešto novo, u Crkvi uvijek proizvodi jedan odmak, skepticizam.

“Stoga i kad se pojavljuju rane na tijelu p. Pia, Crkva je sumnjičava, često puta možemo vidjeti neku zavist ili ljubomoru ljudi, zao glas i tome slično.  Tako kroz cijelo svećeničko djelovanje sv. Pia, gledamo borbu priznavanja tih Isusovih rana na njegovom tijelu i propitkivanja njihove autentičnosti. Zato je p. Pio proveo određeno razdoblje svoga života i kad mu je bilo zabranjeno slaviti misu, ispovijedati i susretati ljude. Možemo reći da je proživio kućni pritvor”, rekao je fra Ivica i istaknuo odliku p. Pia kako je on Crkvu uvijek i unatoč svemu nazivao svojom majkom.

Crkva je mjesto gdje Krist djeluje, pa ako Crkva smatra da treba proći to razdoblje, p. Pio je ostao vjeran sin svete Crkve. 

“Ono što je Pia sigurno pratilo u njegovu životu i njegovoj misli jest, kako ja to volim reći, i onaj koji te šamara, ljubiš ga. Pio je ljubio Crkvu, iako ga je Crkva kroz nekakve zabrane ili možda kriva tumačenja ‘šamarala’, on je ostao vjeran i pokazao onu Isusovu ljubav: ljubi i onog tko te šamara”, rekao je u razgovoru fra Ivica.

Dodao je i kako nam u strpljivom nošenju tih vidljivih znakova Isusove muke, p. Pio daje tu svijest da trebamo biti strpljivi i Bogu zahvalni za svaki teret svoga života. 

“On je govorio da Bog na poseban način kuša izabrane duše. Kad govorimo da imamo problema kao vjernici, već nam to govori ma ja sam izabrana duša. S druge strane, kad doživljavamo i kušnje gdje nas Đavao želi maknuti s Božjega puta, i to je oznaka da sam na Božjem putu, jer Đavao ne kuša onoga koji je njegov, nego onog koji je Božji da ga makne s Božjega puta. Prema tome, i u tim kušnjama, i napastima života trebamo uvijek znati prepoznati Božju blizinu. Bog možda koji puta i dopusti čovjeku kušnju kako bi čovjek pokazao koliko je Bogu blizak”, naglasio je fra Ivica. 

Osim toga, rekao je i kako je p. Pio pristupao misnoj žrtvi. Naime, sv. misu je uvijek doživljavao kao susret s Isusom i to susret u onom pashalnom misteriju: i muka, i smrt, ali i uskrsnuće, i gledao je u svim tim etapama svete mise zbliženost s Isusom. Upravo zato je njegova misa trajala i po nekoliko sati. U tom približavanju Isusu, p. Pio je doživljavao u neku ruku i onu ostavljenost, zatim milost da ga Bog na poseban način pogleda. U trenutku prikazanja darova Pio je prinosio cijeli svoj život i uznosio ga na Kalvariju, a u trenutku posvete odnosno konsakracije Tijela i Krvi Kristove, i sebe, i svoje tijelo stavljao bi u tu žrtvu.

“Govori se da je često nakon posvete i plakao, jednostavno jer je proživljavao tu Isusovu muku i smrt, dok je nakon svete pričesti opet proživljavao onaj trenutak ushita Isusovoga uskrsnuća da je uskrsnuli Isus opet s nama i da želi ostat s nama. To je ono što često puta fali i našim vjernicima kad dođu na svetu misu sa stavom došli smo nešto odraditi. Nismo došli odraditi, došli smo susresti živog Isusa. On je tu, samo ga mi trebamo primijetiti”, poručio je fra Ivica Vrbić.

Za p. Pia znamo i kako je bio dobar ispovjednik, ali i duhovni otac mnogim osobama.

U ovom kratkom isječku iz emisije „Vjera i nada“ pogledajte jedan od mnogih savjeta koje je, prema riječima fra Ivice, p. Pio davao svojoj duhovnoj djeci; zašto ne smijemo zaboraviti na anđele čuvare, ali i savjet fra Ivice, osobito roditeljima, kada se i zašto obraćati za pomoć upravo anđelima čuvarima.