U okupiranoj Petrinji i okolnim selima pobunjeni Srbi, pripadnici srpskih paravojnih formacija i milicije, činili su brojne zločine nad hrvatskim civilima koji nisu željeli napustiti svoje domove, ali i dijelom srpskih civila, koji se nisu slagali s takvom politikom. Najveći broj počinjenih ubojstava nad hrvatskim civilima na ovome području zabilježen je u periodu od rujna do prosinca 1991., pa sve do lipnja 1992. godine.

Istog dana pobunjeni Srbi počinili su okrutan masakr i zločin nad civilnim stanovništvom u Ivanovom Selu kraj Grubišnog Polja. To područje bilo je šaroliko naseljeno različitim nacionalnim manjinama, poput Čeha, Mađara, Nijemaca, Talijana, Židova i Srba. Ta šarolikost uzrokovala je tijekom ljeta 1991.godine brojne napetosti na prostoru Bilogore koje će u rujnu eskalirati u žestoke sukobe hrvatskih snaga s pobunjenim bilogorskim Srbima. 

Kobnog 21. rujna Srbi iz okolnih sela – Treglave, Rastovca i Donje Rašenice upali su u Ivanovo Selo. Brojčano snažniji napali su nekolicinu mještana dragovoljaca. Prvo su rano ujutro digli u zrak most prema Grubišnom Polju odakle je najbrže mogla stići pomoć. Zatim je uslijedio minobacačko topnički napad da bi potom započeo pješački napad iz tri smjera prema naselju. Pojedini pokušaji obrane bili su uspješni, ali je neprijatelj svejedno upao u glavninu Ivanova Sela. Po upadu na sjever i istok sela počeo je paliti kuće, krasti vrijednosti, a seljake civile izvlačiti van i koristiti ih kao živi štit. 

Kako se branitelji nisu predavali, pobunjeni Srbi su kod seoskog trga na okupljene taoce, ispalili raketu s BOV-a. Tom prilikom smrtno su stradala petorica civila, dok je više osoba ranjeno od kojih je jedna idućeg dana od posljedica preminula. U selo tada, iz Daruvar dolazi pomoć. U protunapadu Srbi su natjerani na povlačenje. Gardisti i seoski dragovoljci su nakon borbe svjedočili stravičnim prizorima. Prema podacima, ubijeno je 14 osoba, na različite načine. Treba spomenuti da je većina poginulih osoba bilo češke nacionalnosti.

Danas se prisjećamo i hrvatskog domoljuba, lider moderne pravaške ideje Ante Paradžika. Taj rođeni Hercegovac tijekom Hrvatskog proljeća bio je jedan od vođa studentskog pokreta, a nakon njegova gušenja osuđen je na tri godine zatvora. Ponovo je uhićen i pritvaran još mnogo puta, trajno mu je oduzeta putovnica i jedan je od najproganjanijih disidenata.

Početkom demokratskih promjena uključio se u politički život Hrvatske, najprije kroz HDZ no zbog neslaganja odlučuje se na drugi put. Jedan je od obnovitelja Hrvatske stranke prava u kojoj je obnašao dužnost potpredsjednika. Zbog započete velikosrpske agresije, vodstvo HSP-a u lipnju 1991. godine osnovalo je Hrvatske obrambene snage, a Paradžik je preuzeo dužnost načelnika Ratnog stožera HOS-a.

Paradžikova borba za Hrvatsku i pravaški pokret okončani su na današnji dan 1991. pri povratku sa stranačkog skupa u Križevcima. Nakon što je nekoliko puta zaustavljeno na kontrolnim policijskim punktovima, vozilo Ante Paradžika, izrešetano je na punktu prometne policije u Sesvetama kod Zagreba. Policajci su naknadno tvrdili kako su dobili dojavu da se prema njima kreće skupina naoružanih terorista, takozvanih „martićevaca“. Paradžik je na mjestu preminuo, vozač Branko Perković teško je ranjen, a neozlijeđen je ostao Ivica Oršanić. Četvorica policajaca osuđena su, no poslije su abolirani, što pojačava sumnju da je Paradžik zapravo smaknut kao žrtva političke likvidacije.

Na dan 21. rujna 1991. dogodio se jedan od najradosnijih trenutaka Domovinskog rata. Tog dana Ivica Bilan snimao je hrvatske snage na šibenskom ratištu kako pokušavaju oboriti neprijateljske zrakoplove. U jednom trenutku hrvatski su branitelji pogodili dva zrakoplova, a mladi dragovoljac Filip Gaćina popratio taj događaj popratio je poznatim uzvikom: “Obadva, obadva, oba su pala!”