Sveti Nikola von Flüe, pustinjak, asketa i mističar, kojeg njegovi zemljaci nazivaju brat Klaus. Zaštitnik je Švicarske. Rođen je 1417. godine na planini Flüe. Otac mu je bio zemljoradnik ali i član kantonske uprave. Već kao mladić je bio pobožan i pokazivao je mistične darove. Oženio se Doroteom Vis „ženu čista lica“, što znači lijepa, kako o njoj piše jedan stari rukopis. S njome je imao desetero djece, petero muških i petero ženskih. Inteligentan i hrabar vojnik, istaknuo se od 1440. do 1444. u bitkama s buntovničkim kantonom Zürich i stekao čin satnika. Kada je kao četovođa sudjelovao u vojnim pohodima, uvijek se zalagao za mir. Borio se s mačem u jednoj ruci, a s krunicom u drugoj. Prema pobijeđenom neprijatelju želio je da se postupa humano, a svojim je ugledom poštedio crkve i samostane da ne postanu žrtve ratnoga divljanja. U ratu se zauzimao za žene i djecu

Nikola je još veoma mlad bio imenovan načelnikom u Sachselnu, kantonalnim savjetnikom i sucem te poslanikom kantona Obwalden u švicarskoj Saveznoj skupštini. Bio je u tadašnjem društvu rado viđen i ugledan čovjek. Imao je dobru ženu, djecu, pa ipak nije bio potpuno sretan. Želio se svega toga osloboditi, poći u samoću i ondje se baviti isključivo duhovnošću. Nakon 22 godine braka, uz pristanak žene Dorotee, nastanio se nekoliko kilometara dalje od svoje kuće. Sunarodnjaci su mu 1468. godine sagradili malu kapelicu. Nikola iz mjesta svoga samotovanja nije više izlazio, osim što bi išao u crkvu u Sachseln. Triput je izišao da bi posredovao za mir svoje domovine. Svaki put mu je pošlo za rukom spasiti mir te otkloniti rat. Omiljen zbog svoje mudrosti i svetosti, savjetnik mnogih državnika i svećenika, stekao je časni naslov „otaca domovine“ i ujedinitelja Švicarske, štovan i od katolika i od protestanata. Gotovo 20 godina živio je ne uzimajući nikakve hrane osim svete pričesti. Te se neobičnosti mogu jedino shvatiti u duhu vjere. Riječ je o posve duhovnome čovjeku koga je snažno zahvatila Božja milost i vodila ga neuobičajenim životnim stazama. Njegovo je temeljno držanje bilo izrečeno u molitvi koju predaja naziva kao molitvu brata Klausa, a koja glasi ovako:
„Moj Gospodine i moj Bože, uzmi sve od mene,
što mi je zapreka prema Tebi!
Moj Gospodine i moj Bože, daj mi sve ono što mi pomaže da dođem k Tebi!
Moj Gospodine i moj Bože, uzmi me od mene i daj da budem posve Tvoj!“

Ta je molitva za brata Klausa bila molitva iz punine srca, Bog ju je primio i čudesno uslišao. Za to su dokaz neobične činjenice iz njegova života. I nije čudo, kad je taj Božji čovjek 21. ožujka 1487. umro u svojoj pustinji, da je za njim proplakala cijela mu domovina. Narod koji mu je dolazio u pustinju po savjete sad ga je počeo častiti kao sveca, a njegovu su svetost odmah nakon sahrane očitovala čudesa koja su zapisana u kronici župne crkve u Sachselnu, i to god. 1488., dakle, samo godinu dana nakon svečeve smrti. Svetim ga je 15. svibnja 1947. proglasio papa Pio XII.