Prvi Papin pohod Hrvatskoj bio je 10. i 11. rujna 1994., a on je već i ranije htio doći, potvrdio je dr. Akmadža.

“Nedugo nakon što je postao Papa 1978., u jeku politike prodora Katoličke  Crkve u istočne zemlje kako bi spasili vjernike, Ivan Pavao II. htio je posjetiti istočne komunističke zemlje. U tim okolnostima kad Vatikan ima zaoštrene odnose sa svim komunističkim zemljama, a kad se Jugoslavija smatrala mekšom komunističkom zemljom te je imala otvorene granice i moglo se putovati, Papa je smatrao kako bi, uz Poljsku, trebalo posjetiti i Jugoslaviju.

Što je tome razmišljanju također pridonijelo? Naime, njegov zamjenik, nazovimo ga tako, bio je kardinal Franjo Šeper koji ga je mogao upoznati s odnosima Crkve i države u Jugoslaviji”, istaknuo je naš sugovornik.

Dr. Miroslav Akmadža nadodao je kako je Ivana Pavla II., nekoliko mjeseci prije nego što je postao papa, u Krakowu posjetio zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić koji mu je također približio situaciju u Jugoslaviji.

“Prigoda za Papin posjet otvorila se kad je Tito umro. Iako su biskupi Jugoslavije, godinu ranije pozvali Svetog Oca u službeni posjet, 1979. godine, to je bilo teško ostvarivo bez jugoslavenske vlade. Zanimljivo je da je samo nekoliko mjeseci nakon Titove smrti jugoslavenska vlada odlučila pozvati Papu u Jugoslaviju. Tom pozivu prethodio je posjet ministra vanjskih poslova Josipa Vrhovca Vatikanu kako bi se dogovorili detalji posjeta. Nakon njegovog povratka sastalo se predsjedništvo Jugoslavije na ljeto 1980. godine i uputilo poziv Papi, ali odlučili su da je potrebno imati dobar vjerski razlog.

Međutim, kad je taj Papin pohod postalo ozbiljno pitanje i kad su se biskupi počeli pripremati za taj čin, u Jugoslaviji se dogodila velika kriza, politička i gospodarska. U to vrijeme u napetim vremenima, jugoslavenske vlasti odlučuje kako im ne bi koristio taj posjet nego bi samo koristio Katoličkoj Crkvi i kako su je zvali ‘Kuharićevoj liniji’, s kojom nisu mogli nikako uspostaviti kontakte. U tim svakodnevnim kontaktima Jugoslavije i Vatikana pokušava se izmisliti razlog za Papin nedolazak u Jugoslaviju te se predbacuje odgovornost na biskupe i nadbiskupa Kuharića, da su krivi zategnuti odnosi i da nije najpovoljnija situacija”, objasnio je povjesničar Akmadža.

No, kako je rekao, jugoslavenske vlasti nisu nikako htjele povući poziv već su odgađale poziv za neka bolja vremena.

“Ta bolja vremena nisu nikako došla, a datum kad je Papa trebao doći bio je Nacionalni euharistijski kongres u Mariji Bistrici 1984. godine i oko toga se sve vrtilo”, naglasio je.

Miroslav Akmadža ustvrdio je kako je izbor poljskog pape bio šok za sve komunističke zemlje jer su svi očekivali da će biti Talijan, a i drugo jer Crkvu u Poljskoj komunizam nije slomio.

“U tim okolnostima kad se vidi da istok gubi, a zapad dominira te Crkva kroz Poljsku prodire u komunističke zemlje, to je bio za njih težak udarac. Jugoslavija je bila šokirana. Ne samo da je izabran Poljak za Papu već mu je desna ruka kardinal Franjo Šeper. Na čelu Katoličke Crkve našla su se ne jedan već dva Slavena iz komunsiitčkih zemalja i bilo je jasno da će usmjeriti svu snagu prema komunističkim zemljama i da neće biti lako preživjeti na svjetskoj sceni”, poručio je dr. Miroslav Akmadža.