Budi dio naše mreže

Do sada iznesena mišljenja i nauk Crkve mogu svakome biti početni korak za bolje shvaćanje euharistije. Također je potrebno biti iskren prema sebi i priznati svoja dosadašnja mišljenja, kako bi sama činjenica priznanja i spoznaje priznatoga mogla otvoriti vrata za možda još potrebnijom promjenom, i svakako toliko potrebnom liturgijskom izgradnjom vjernika.

/ HKM

Bilo kako bilo, za liturgijsku je izgradnju vjernika potrebno prolaziti određen put, hod, i tako – korak po korak – rasti u spoznaji o misi te susljedno rasti u/po zajedničkom slavlju mise. Za takav rast u slavljenju mise to koračanje po putu spoznaje o misi je neophodno. S tom namjerom želimo ovdje zajednički započeti i postepeno dovršiti taj hod, kako bismo onda zajednički kao Crkva slavili misu, susretali se s Gospodinom i bili zajednica koja i jest subjekt svakog euharistijskog slavlja, a svećenik nositelj službe unutar koje se onda događa bogoobjava Gospodina našega Isusa Krista. 

Prema tome da bi se govorilo o slavlju prvo se mora govoriti o zajedništvu jer je zajedništvo uvijek preduvjet za sve ono što se događa u euharistiji. Štoviše, kao prvi korak u hodu liturgijske, ili bolje euharistijske izgradnje, kojoj je cilj, da život vjernika postane potpuno euharistijski, počet ćemo govoriti o tom zajedništvu kao uvjetu, kao subjektu euharistijskog slavlja. 

Prvi korak: Christus totus – Zajednica kao pretpostavka i subjekt slavlja 

Kada razmišljamo o zajednici i zajedništvu kao pretpostavki i subjektu slavlja euharistije, dobro je istaknuti riječi svetoga pape Pavla VI. koji u Uvodu Opće uredbe Rimskoga misala napominje: “Ovaj je narod naime Božji narod, stečen Kristovom krvlju, što ga Gospodin okuplja i svojom riječi hrani; narod pozvan na to da pred Boga iznosi molbe svekolike ljudske obitelji; narod što prinosi Kristovu žrtvu kao zahvalu za otajstvo spasenja u Kristu; narod, konačno, koji zajedništvom u tijelu i krvi Kristovoj postaje jedno. Ovaj narod, premda je po svome podrijetlu svet, ipak samim svjesnim, djelatnim i plodnim sudjelovanjem u euharistijskome otajstvu neprekidno raste u svetosti.” (1)

Već u ovim riječima Uvoda možemo zamijetiti jednu vrlo važnu stvarnost. Ono što kao vjernici na prvom mjestu moramo shvatiti jest činjenica da nas Gospodin okuplja i svojom riječi hrani. Nedvojbeno, to shvaćanje i ta činjenična stvarnost mora biti na prvom mjestu svakog odlaženja ili bolje polaženja na svetu misu. Pozvani smo postati svjesniji da je sam Gospodin taj koji nas okuplja i da to okupljanje nije bilo kakvo okupljanje, nije nekakvo čisto tradicionalno, običajno, dužno okupljanje ljudi, već okupljanje i sabiranje kojim se u “sakramentu euharistijskog kruha predočuje i izvršuje jedinstvo vjernika, koji tako tvore jedno tijelo u Kristu.” (2)

Osim toga što smo od Gospodina okupljeni, pozvani smo samim time da pred Boga iznosimo molbe svekolike ljudske obitelji. Na ovaj način vjernici u svetoj misi postaju i pozvanici Gospodnji. Ovime čitava zajednica, cijela Crkva postaje subjekt liturgije. O tome osobito govori Pobudnica Sacramentum caritatis “koja na jasan način naglašava tko je subjekt liturgije: Christus totus, što znači Krist – Crkva u svome djelovanju, jer postajući kršćanima, postali smo ne samo Kristovi, nego kristijanizirani, ukristovljeni.” (3)

Na svaki način, svaki se vjernik treba truditi to shvatiti, kako bi shvaćajući mogao tako aktivno živjeti i na taj način disponirati sebe i druge unutar zajednice na slavlje euharistije koja je “poglavito Božje, a ne ljudsko djelo, ujedno i otajstvo i dar. Otajstvu možemo biti otvoreni, u njega uvučeni, a za dar se može zahvaliti, diviti mu se, postati uzdarjem.” (4) 

Općenito cijelu Crkvu treba uvijek promatrati kao otajstvo jedinstva i tako željeti biti dio toga jedinstva kroz zajedništvo euharistijskog slavlja koje je srce Crkve. Uostalom, već smo čuli da nas Gospodin okuplja i poziva, pa ako je tako, onda se na isti način trebamo pripraviti za to okupljanje i svojom pripravnošću odgovoriti na taj poziv. 

Prije svega, da bismo uopće mogli govoriti o zajedništvu, valjalo bi se osvrnuti i na samu pripremu za zajedničko slavlje. Iako je misu nemoguće usporediti s bilo kojim drugim događajem unutar ljudskoga života, ipak si možemo postaviti pitanja: 

Kako se pripremam za misu?

Je li odlazak i dolazak na to zajedničko slavlje samo nešto usputno? 

Odgovaram li na dostojan način tom Gospodnjem pozivu kojim nas Gospodin želi okupiti jer svom dušom Krist čezne s nama blagovati Pashu? 

Shvaćam li to okupljanje uistinu kao okupljanje koje Gospodin čini i na koje nas on poziva? 

U pokušaju donošenja različitih odgovora može pomoći i primjer kojim se daje odgovor na pitanje je li misa izvor, temelj i vrhunac moga kršćanskog života. Taj primjer možemo pronaći i u našoj svakodnevici gdje zbog nekih naših posebnih okupljanja, ljudskih životnih proslava, ulažemo mnogo vremena, sate, dane i tjedne, kako bismo se na to pripremili i tako dostojno proslavili. Naravno da to sada ne znači da se na misu moram pripremati tjednima – iako ni to ne bi bilo loše – jer nikada za jedno takvo otajstvo ne mogu biti dovoljno pripremljen, ali svakako znači da misa ne bi trebala biti tek nešto usputno ili nešto što ću samo obaviti jer takav je običaj ili to se mora. Štoviše, sama priprema i zajedništvo utječu na “sveto činjenje (sacrum facere) koje tako vjernika nadahnjuje i osposobljuje za sveto življenje (sacrum vivere).” (5)

Uza sve to priprema i zajedništvo moraju proizlaziti iz spoznaje da je euharistija “tijesno združena sa životom vjernika i tako danomice omogućuje postupnu preobrazbu čovjeka u sve veću sličnost sa Sinom Božjim.” (6)

Uistinu je vrijeme da kršćanin, vjernik, a i svaki čovjek shvati kako je stvoren sličan Bogu. Ako smo pak stvoreni slični Bogu, onda itekako moramo biti svjesni da je jedini smisao našega postojanja u ovome svijetu, ovome svemiru, da budemo sličnost Božja. Ovo je jasan poziv, karakter, osobina i smisao koji izvire sam po sebi iz svakoga čovjeka, ali da bi mogao biti življen na potpuniji način, da bi postao vidljiviji drugima, da bi ta sličnost bila zapažena na jednom kršćaninu, on mora nadići one oznake profanog humanizma i napajati se na izvoru te sličnosti kako bi postigao vrhunac sličnosti što je u svojoj biti euharistija. 

Poradi toga ovdje možemo glasno zavapiti i svatko sebi uzviknuti: Čovječe vrati se misi!

U kontekstu govora o pripravi za, i zajedništvu u misnom slavlju, pozvani smo ozbiljnije shvatiti te dvije komponente. Ne može se prihvatiti da bi usputni odlazak na misu bila priprava, što ne znači da je krivo ponekad i usputno svratiti na misu i upasti kao Pilat u Vjerovanje, ali ta usputnost ne bi trebala bita uobičajenost i nešto što svaki puta prati moj odlazak na misu. Uobičajeno bi trebalo biti da se za misu spremam, da otkidam od darovanog mi vremena kako bih se pripravio za misu.

Prekrasan je primjer u našemu narodu u vrijeme adventa, kada je vidljivo s kolikom pripremom ljudi dolaze na zornice. U tom je vremenu vidljivo da vjernik otkida od svoga sna, počesto i podalje putuje samo kako bi bio na zornici. Te mise zornice zbog tih razloga mogu biti dobar primjer kako se priprema za svetu misu. Osim toga, vjernici sami svjedoče da baš zornice u vrijeme došašća ostavljaju najveći dojam na njih i tako pripremaju vjernika ne samo na dolazak Božića, već također utječu na život vjernika koji time postaje sve više euharistijski. 

Na svaki način, priprema je kao predslavljenički element koji prethodi samome slavlju. Tome nije tako samo po pitanju svete mise već je to stvarnost koja u svemu prati ljudski život. 

(1) Papa Pavao VI., Uvod, u: Opća uredba Rimskoga misala, Zagreb, 2004., br. 5.

(2) IVAN PAVAO II:, Ecclesia de Eucharistia, 21.

(3) Ante CRNČEVIĆ – Ivan ŠAŠKO, Na vrelu liturgije, Zagreb, 2009., 211. 

(4) Isto.

(5) Isto, 208.

(6) Isto.

Fra Mate Bašić

Fra Mate Bašić je član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu. Živi i djeluje u samostanu i crkvi sv. Franje Asiškog na Kaptolu u Zagrebu. Doktorand je na doktorskom studiju iz sustavne dogmatske i biblijske teologije na KBF-u u Zagrebu. Nacionalni je duhovni asistent OFS-a i područni duhovni asistent za zagrebačko područje. Voditelj je Povjerenstva za promicanje duhovnih zvanja Hrvatske redovničke konferencije. U samostanu je duhovnik i ispovjednik, kateheta za mlade i odrasle. Duhovnik je i vodi devedesetodnevni program za muškarce EXITUS te istoimeno bratstvo.

 

 

 

 

 

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja