Izloženi su radovi s ovogodišnjeg 34. saziva Kolonije naive u tehnici slame iz Tavankkuta. Samu koloniju i radove s ovogodišnje Kolonije predstavila je Jozefina Skenderović, predsjednica i voditeljica Kolonije, a zatim je izložbu otvorio Ladislav Suknović, predsjednik HKPD „Matija Gubec“ iz Tavankuta. On je zahvalio svim sudionicima ovogodišnje Kolonije na sudjelovanju i radu te na velikom obogaćenju dragocjenog fonda slika i radova od slame.

Predstavljeni bandaš i bandašica – izbrani pratioci – sve uz zvuke tamburica

Istoga dana u 20 sati na glavnom gradskom trgu održana je tzv. Tamburaška večer u okviru koje je nastupilo pet tamburaških sastava. Te večeri brojnoj publici mons. Stjepan Beretić predstavio je ovogodišnje „gradskog“ bandaša i bandašicu Snežanu Skenderović i Pavla Horvackog. Uz pratnju tamburaša izabrani su i njihovi „pratioci“. To su tri para mladih u bunjevačkim narodnim nošnjama kojih je kao „najlipče“ po obučenoj nošnji izabrao posebni žiri. Od dvadesetak mladih kao najljepši izabrani su kao prvi Dunja Šimić i Filip Šarćević, zatim Regina Dulić i David Bedić kao drugi i kao treći Magdalena Temunović i David Čota kao treći par. Izabranim pratiocima kao i bandašu i bandašici čestitao je i uručio prigodne darove direktor Udruge bunjevačkih Hrvata „Dužijanca“ Marinko Piuković.

U glazbenom dijelu nastupili su sljedeći tamburaški sastavi: Ruže, Amajlija, San, Uspomene i Hajo.

Te večeri dodijeljene su i nagrade najboljim aranžerima izloga u duhu dužijance. Najljepše su uredili izloge: Slavica Temunović i Marina Piuković (1); Iris Miljački i Emina Kujundžić (2) te Zorica Ivković, Helena Štrbo i Vesna Čović (3). Njima je pigodne darove i nagrade u ime UBH „Dužijanca“ podijelila Ljiljana Dulić, dopredsjednica Udruge.

Večernja u katedrali

U subotu, 10. kolovoza u 18 sati bila je Večernja u katedrali-bazilici sv. Terezije koju je predvodio katedralni župnik, mons. Stjepan Beretić. Na početku Večernje dragog gosta Dužijance 2019. mons. dr. Ivana Šaška, pomoćnog biskupa zagrebačkog, pozdravio je biskup domaćin, mons. dr. Ivan Penzeš. On je u svom pozdravu istaknuo: Kršćanska braćo i sestre, prije početka Večernje molitve uoči Dužijance dopustite mi da izrazim svoju radost što u našoj sredini mogu pozdraviti i izraziti dobrodošlicu dragom subratu u biskupstvu, mons. dr. Ivanu Šašku, pomoćnom biskupu zagrebačkom. Preuzvišeni i dragi biskupe Ivane, hvala Ti što si prihvatio naš poziv! Koristim prigodu još jedanput izraziti zahvalnost svih nas što si prošle godine u zagrebačkoj prvostolnici predvodio misno slavlje, kojim smo ondje proslavili Dužijancu. Za sve nas je to bio neponovljiv i jedinstven događaj. /…/ Braćo i sestre, uzdignimo svoje molitve Gospodinu, obnovimo u sebi duh zahvalnosti i zahvaljivanja. Ujedno zahvaljujemo i na zajedništvu s našim dragim gostima, kojima još jedanput izražavam najsrdačniju dobrodošlicu.

Večernja molitva je bila pjevana, a pjevanje je predvodio katedralni zbor „Albe Vidaković“ pod ravnanjem Miroslava Stantića.

Prigodnu propovijed održao je mons. Beretić. U svojoj propovijedi i on se na početku prisjetio prošlogodišnje Dužijance u Zagrebu: Evo nas opet pod slikom naše zaštitnice, svete Terezije, pred likom Gospe koja nam pruža Isusa. U nama tuče zahvalno i ponosno srce. Slavimo dužijancu da se odužimo Bogu koji nam daje kruh svagdanji. Večeras donijesmo raspjevanu hvalu. Kako je lijepa naša zahvalnost neki su prošle godine doživjeli i na Dužijanci u Zagrebu. Bio je to doživljaj za srce, za oko, za uho. Molitvu i zahvalu dužijance čujem u pjesmi Drage Britvića Bože, čuvaj Hrvatsku. Kako moli Boga, da čuva njegov dragi dom i ljude koji blaguju pri oltaru Gospodinovu. I mi želimo da se sliju molitve sve u jedan glas, čuvaj, Bože, ovo sveto tle, blagoslovi nas.
Vidjeti bačku mladost u Zagrebu u bunjevačkoj, šokačkoj nošnji, vidjeti toliko mladića i djevojaka 400 kilometara daleko od Dunava – to je doživljaj za oko. Toliko mladih prilazi Gospodinovu oltaru slaviti zahvalnu euharistiju – i to je doživljaj za oko. I pjevanje na onoj zagrebačkoj svetoj misi bilo je svjedočki ispjevana vjeroispovijest. Nošnja, ne samo bačka već i ona iz Srijema, mnoštvo mladih i raspjevano zajedništvo – to je sve zajedno doživljaj za srce. I nadasve doživljaj za dušu! I to je naša dužijanca. Pred Bogom se u zahvalnosti ljepotom svečane naše nošnje zna ponositi i dijete i mlado i staro.

Zatim je naglasio da je srce Dužijance zahvala Bogu: Večeras nismo došli u našu stolnu crkvu u nošnji, ali smo donijeli srce zahvalno, radosno i ponosno. To je srce dužijance. Došli smo hvaliti i blagoslivljati ime Gospodnje. Stoluje Gospodin Bog u visinama, a prati nas na svim našim putovima. Večeras zahvaljujemo Bogu za pokošenu pšenicu. Zahvaljujemo za uslišane molitve. Zahvaljujemo za zlatna polja. Psalmist pita: Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio? Pita pa odgovara: Uzet ću čašu spasenja i zazvati ime Gospodnje. Nema dužijance bez svetoga kruha i bez kaleža. Nema dužijance bez svete mise. Sutra ćemo ispuniti obećanje psalmiste pa ćemo prinijeti žrtve zahvalne. Tebe, Boga hvalimo – to je pjesma naše dužijance. Hvala Ti, Bože i za orače i za sijače, hvala ti za sve koji su nam po tvome blagoslovu osigurali novi kruh. Rodila nas naša i Kokićeva „ravan plodna i bez kraja“. Rodila nas zemlja gdje mriši brazda, poljski cvit. Tu smo na zemlji gdje je nebo plavo puno sjaja, gdje se čuju vedre pisme, gdje živi sriće svit. Ravan plodna i bez kraja, žitom, cvićem mriši sva: to je Bačka – kutić raja, to je zemlja ponosna… (Aleksa Kokić, Bačka).

U nastavku svoje homilije mons. Beretić se osvrnuo na aktualni problem iseljavanja: Toliko je naših obitelji ostavilo Bačku i tuđinu prigrlilo. Zašto ostavljamo ovu ponosnu zemlju, koja rađa i kruhom i ruhom. Zašto ostavljamo Bačku koja nam je rodila slugom Božjim Gerardom. Zašto ostaviti ove brazde i vinograde koji podigoše Albu Vidakovića, Tomu Vereša. Ostavljamo zavičaj Matošev… Ostavljamo Bačku Josipa Andrića. Bačku ostavljamo koja je sačuvala dužijancu. Neka nas dragi Bog blagoslovi čvrstom vjerom, zahvalnošću i ponosom. Kokićeve će riječi oživjeti sutra: „Mladi su došli risari u crkvu da… mole… * krunu od žutog klasja daruju, Bože, Tebi, * da ljubav očinsku svoju kratio njima ne bi. * Primi tu krunu krasnu. To dar je našega Roda. Na drugo ljeto daj nam, o Bože, još više zlatnoga ploda! (Kokić, Dužijanca). Nek’ se večeras i sutra Bogu sliju molitve sve u jedan glas, čuvaj, Bože, ovo sveto tle, blagoslovi nas, molio je mons. Beretić u svojoj propovijedi.

U tom kontekstu suvremenih problema i poteškoća prisjetio se vjere pradjedova koji su prolazili kroz puno gore životne situacije ali su ostali vjerni Bogu i Gospi: Bilo je ovdje ponosa i u vremena najtežih progona. Vjera je ostala i u vremena kad je bila izvrgnuta porugama i progonu. Sjećamo se 800 katolika hodočasnika u Rim. Sjećamo se stotina hodočasnika u Mariju Bistricu. Neka zagovorom Blažene Djevice Marije poraste naša vjera i naš katolički ponos i u ove dane, kad su mnogi postali indiferentni. Recimo Gospi zajedno s Kokićem: „Zato smo ti došli s poniznom molbom. Blagoslovi polje zasijano naše, vinograde, voćke, obitelji brojne, dječicu i starce… Pa kad žetva prođe i poslovi drugi, kada napunimo sve ambare stare, u svetišta tvoja poći ćemo, Majko, noseći sa sela zavjetne ti dare“. (Kokić, Seljaci pred slikom Majke Božje) Kad krenemo na Bunarić, u Mariju Bistricu, ponesimo našoj Gospi zavjetni dar vjere, nade, ljubavi i katoličkoga ponosa, da nam Isus ne kaže: Malovjerni zašto si posumnjao? Vjera u Boga mijenja sve. Dužijanca je susret zahvalnog čovjeka s darežljivim Ocem. Nikad nemojte prestati moliti, jer molitva je divno zajedništvo s Bogom – reče kardinal Puljić. Amen.

Dok se pjevao Magnifikat bandaš i bandašica, Snežana Skenderović i Pavle Horvacki prinijeli su na oltar ovogodišnju krunu Dužijance koju je i ove godine izradila slamarka Jozefa Skenderović iz Subotice. Kruna simbolizira rad i mar naših zemljoradnika kojim sebi i svojim obiteljima kao i mnogim drugima privređuju kruh svagdašnji. Ona simbolizira zahvalu Bogu za kišu „ranu i kasnu“ i na svim milostima ali i želju bunjevačkih Hrvata da ostanu u savezu s njim, da ostanu vjerni njemu, svojoj Katoličkoj crkvi i svom hrvatskom narodu – bunjevačkom rodu.

Na kraju Večernje okupljenim vjernicima obratio se i biskup gost, mons. Ivan Šaško, koji je izrazio svoju radost što može biti dionik slavlja 109. Dužijance prisjećajući se sa zahvalnošću svega onoga što je prošle godine doživio na manifestaciji „Dužijanca u Zagrebu“.

U katedrali poslije Večernje

Risarska i folklorna večer

Nakon Večernje u katedrali, risari i risaruše koji su ove godine sudjelovali u manifestaciji Takmičenja risara položili su vijence na spomenik Risaru i na bistu mons. Blaška Rajića, utemeljitelja crkvene Dužijance. Ovi spomenici nalaze se u parku pored Gradske kuće. Risare su pozdravili i zahvalili im na njihovu radu i ljubavi prema Dužijanci, mons. Stjepan Beretić, katedalni župnik i mons. Andrija Anišić, predsjednik UBH „Dužijanca“. Risari su zatim na bini u središtu grada u živoj slici prikazali tzv. risarsku pogodbu. Oživjeli su nekad drevan način pogodbe o cijeni rada, koja se često događala upravo ondje u središtu grada u sjeni Gradske kuće. Nakon smotre risara slijedila je folklorna večer na kojoj su nastupile sljedeće folklorne skupine: HKC „Bunjevačko kolo“ – Subotica; KUD „Vuk Karadžić“ – Temerin; HKPD „Matija Gubec“ – Tavankut; OKUD „Mladost“ – Subotica; KUD „Mirče Acev“ – Prilep, R. S. Makedonija; MKC „Népkőr” – Subotica; KUD „Đoko Patković“ – Bobota, Republika Hrvatska; HKUD „Kolo“ – Subotica; OKUD „Mladost“ – Subotica.

Voditelji večeri u petak i u subotu bili su: Gordana Cvijin i Matiša Dulić.

Skupština risara i risarska pogodba

Blagoslov i ispraćaj bandaša i bandašice

Nedjeljno slavlje Dužijance započelo je tradicionalnim ispraćajem bandaša i bandašica iz crkve sv. Roka, u kojoj je 1911. godine proslavio prvu Dužijancu.

Svi bandaši i bandašice s pratiocima

U prigodnom obredu mons. Andrija Anišić, župnik te župe i predsjednik UBH „Dužijanca“ pozdravio je „gradskog bandaša i bandašicu“ te bandaše i bandašice iz Sombora, Svetozara Miletića, Žednika, Đurđina, Tavankuta, Male Bosne i Mirgeša. On je u zajedništvu sa župnim vikarom Draženom Skenderovićem blagoslovio i ispratio tu divnu „četu“ djece i mladih obučenih u bunjevačku narodnu nošnju.

Blagoslov i ispraćaj u crkvi sv. Roka

Na misu zahvalnicu u katedralu iz te crkve pošle su i poznate „Kerske kraljice“ sa s. Sivanom Milan i s. Jasnom Crnković te pratioci bandaša i bandašice.

Poznate „Kerske kraljice“

Obredom i blagoslovom bandaša i bandašice organizatori žele sačuvati uspomenu na mons. Blaška Rajića, župnika te župe kao i na samu crkvu sv. Roka u kojoj je on slavio prvu dužijancu u crkvi te Katoličko divojačko društvo, koje je sve do Drugog svjetskog rata bilo organizator te manifestacije.

Bandaš i bandašica s krunom Dužijance

Prije samog blagoslova mons. Anišić je okupljenima uputio sljedeće poticajne riječi: “Draga djeco i mladi obučeni u bunjevačke narodne nošnje. Vi ste radost i budućnost naša. Ulicama našega grada proći ćete danas u svojim prekrasnim nošnjama. Neka svaki vaš korak i svaki vaš smiješak slave Gospodina. I neka s vašeg lica sja ponos što ste sinovi hrvatskog naroda – bunjevačkog roda. Neka se sva ova ljepota, milina i ponos sliju u jednu jedinstvenu zahvalu Bogu za ovogodišnju žetvu, za kruh svagdašnji na misi zahvalnici u našoj katedrali”.

Misa zahvalnica u katedrali

Misa zahvalnica 109. Dužijance u subotičkoj katedrali-bazilici sv. Terezije započela svečanim ulazom djece i mladih u narodnim nošnjama na čelu s bandašom i bandašicom te katedralnim župnikom mons. Stjepanom Beretićem koji ih je dočekao u poveo u na svetu misu u katedralu. Misa je svake godine najvažniji događaj u proslavi Dužijance. Na taj događaj svake godine okupi se najveći broj vjernika i uglednih gostiju među kojima su bili Bogdan Laban, gradonačelnik Subotice, Tibor Naracsics, član Europske komisije i povjerenik za kulturu, obrazovanje, sport i mladež pri Europskoj uniji u Bruxellesu, Gordan Bakota, veleposlanik R. Hrvatske u Beogradu, Dario Magdić – ovlašten za obavljanje poslova zamjenika državnog tajnika, Zvonka Milasa, Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske pri Vladi Republike Hrvatske; Dubravka Đurić Nemec, izaslanica i glavna savjetnica Ministrice kulture Republike Hrvatske; prof.dr.Ante Crnčević – pročelnik Katedre liturgike Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu , pročelnik Hrvatskoga instituta za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, te urednik časopisa „Živo vrelo“; Marin Knezović – rukovoditelj odjela za hrvatske manjine Hrvatske matice iseljenika; Jasna Vojnić – predsjednica Hrvatskog nacionalnog vijeća; Tomislav Žigmanov – zastupnik u Narodnoj skupštini Republike Srbije, predsjednik DSHV-a i ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata; Mihael Tomšić – konzul prvog razreda konzulata Republike Hrvatske u Subotici te dr. Radovan Rus – konzul Generalnog konzulata Republike Mađarske u Subotici. Osim njih ovoj svetoj misi nazočili su članovi Gradskog vijeća grada Subotice te drugi predstavnici lokalne vlasti i hrvatskih udruga. Vidan i indikativan je bio izostanak predstavnika AP Vojvodine i R. Srbije, iako su bili uredno pozvani.

Prije početka euhartistijskog slavlja biskupa gosta, mons. dr. Ivana Šaška, okupljene svećenike, vjernike i goste pozdravio je biskup domaćin, mons. Penzeš.

Biskup Subotičke biskupije Ivan Penzeš

Na poseban način pozdravio je nositelje i organizatore 109. Dužijance: “Pozdravljam nositelje ovogodišnje Dužijance: bandaša Pavla Horvaskog i bandašicu Snežanu Skenderović, te malog bandaša Matiju Matkovića i malu bandašicu Petru Ivković Ivandekić. Pozdravljam članove Udruge bunjevačkih Hrvata ‘Dužijanca’, na čelu s predsjednikom mons. Andrijom Anišićem i direktorom gospodinom Marinkom Piukovićem. Ovom prigodom zahvaljujem svima koji su na bilo koji način pridonijeli proslavi Dužijance. Neka vam svima dragi Bog obilato uzvrati svojim blagoslovom.

Pozdravljam i sve predstavnike medija. Hvala vam što pratite slavlje naše Dužijance. Napose pozdravljam sve slušatelje Radio Marije.”

Svoj pozdrav biskup Penzeš završio je pozivom i poticajem: “Braćo i sestre, neka naša zahvala bude izraz odanosti i vjernosti Bogu, od kojeg nam je svako dobro. U to ime, molim Te, dragi biskupe Ivane, povedi nas u ovo misno slavlje, da se nahranimo kruhom Riječi i Tijela Gospodinova.”

Misu zahvalnicu predvodio je mons. dr. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački u zajedništvu s biskupom domaćinom Ivanom Penzešom te s petanestak svećenika, među kojima su bila i četiri ovogodišnja mladomisnika subotičke biskupije.

Biskup Šaško predvodio je misu

U svom pozdravu na početku mise biskup Šaško se prisjetio prošlogodišnje Dužijance u Zagrebu: Draga braćo i sestre u Bogu koji nas je izabrao sebi za baštinu! Vaš prošlogodišnji dolazak u Zagreb i zagrebačku katedralu, prigodom jubilejske zajedničke proslave Dužijance, ostavio je u meni puno živih slika, lica i razgovora, pjesama i molitve, ljepote vaše predanosti i duboki trag koji se proteklih mjeseci iznova javljao u srcu, sa zahvalnošću Gospodinu na svjedočanstvu koje pružate, čuvajući i prenoseći dragocjenu predaju, budeći oduševljenje za budućnost. U nastavku svog pozdrava izrazio je radost što je dionik ovogodišnje subotičke Dužijance te je prenio pozdrave i blagoslov kardinala Josipa Bozanića: “Nošen tim iskustvom još sam se radosnije odazvao pozivu na 109. Dužijancu, koji mi je u ime svih vas, ove mjesne subotičke Crkve, uputio Vaš biskup, mons. Ivan Penzeš, komu od srca zahvaljujem. Vama, dragi oče biskupe, vama, subraćo u prezbiteratu, redovnici i redovnice, svima vama, donosim iz Zagreba molitveno zajedništvo i blagoslovne pozdrave zagrebačkoga nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića” te je dodao: “S nestrpljenjem sam čekao ponovno zajedništvo, da bih ovdje, na izvoru, još dublje pronicao i razmatrao čudesni splet vrjednota koje su spojene u Dužijanci: vjera u Boga, prepoznavanje dostojanstva čovjeka, suradništvo sa Stvoriteljem, ljubav prema bližnjima, poštivanje stvorenoga svijeta, kultura i identitet bunjevačkih Hrvata, zahvalnost za darove, veličina koja služi, poniznost koja vidi vječnost… Sve to svake godine živite mjesecima; oko toga se na razne načine isprepliće život, to nadahnjuje, poučava, upozorava i odgaja, usmjerava, oprašta i tješi.”

“Božji nas je Duh okupio u ovoj riznici blaga naše vjere, u kojoj uzdižemo zahvalu Gospodinu ponajprije za plodove njegove ljubavi, za slobodu od grijeha, zla i smrti. Pritisnuti raznim kušnjama u nas se može uvući nesigurnost i tjeskoba. Ovdje ponovno susrećemo Božju riječ koja ponavlja svakomu od nas, a naročito nama kao zajednici vjernika, kao Crkvi: Ne boj se stado malo.”

Na kraju je pozvao na sabranost, molitvu i zahvalnost: “Braćo i sestre, došli smo u vjeri na gozbu vječnosti, zahvalni što se Bog ponizio da bi nam služio, prije svega donoseći nam svoju Riječ i hraneći nas euharistijom, hranom besmrtnosti. Po uronjenosti u Krista i po njegovoj žrtvi dionici smo vječne slave. U obredu škropljenja vodom, u blagoslovu žita, spomenimo se svoga krštenja; pokajmo se za grijehe, s pouzdanjem u milosrđe nebeskoga Oca, da bismo čista srca prinijeli svoj dar, sjedinjeni s prinosom našega Gospodina.”

Sveta misa je započela blagoslovom klasova žita ovogodišnje žetve koji su kasnije podijeljeni svim sudionicima na misi. Poslije blagoslova žita biskup Šaško je pošao po katedrali blagoslovio sve prisutne vjernike.

Na misi su Božju riječ čitali bandaš Pavle i bandašica Snežana. Molitve vjernika premolili su mladi u narodnim nošnjama. Oni su na oltar prinijeli i Euharistijske darove i plodove zemlje a bandaši i bandašice iz mjesta u kojima se također slavi Dužijanca pokazali su biskupu gostu simbole svojih ovogodišnjih Dužijanci. Krunu ovogodišnje Dužijance prinijeli su bandaš i bandašica a starješine ovogodišnje Dužijance prim. Dr. Marko Sente i Lazar Cvijin, prinijeli su somun kruha.

Na misi je pjevao katedralni zbor pod ravnanjem Miroslava Stantića.

U prigodnoj propovijedi biskup Šaško u svjetlu onoga što Dužijanca jest i u svjetlo Božje riječi 19. nedjelje kroz godinu (C) uputio brojne poticajne misli i ohrabrenja:

“Čuli smo dragocjene Isusove riječi koje otvaraju ključna životna pitanja, daju odgovor i ujedno su proročki navještaj. Dopustimo da izabrane rečenice još jedanput odjeknu u nama: Ne boj se malo stado! Gdje vam je blago, ondje će vam biti i srce. Blago onima koje gospodar, kada dođe, nađe budne. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati.”

Gledajući nas u ovome euharistijskom ozračju, u zahvalnosti za plodove zemlje i na svemu što obuhvaća Dužijancu, usuđujem se u tim Isusovim riječima čitati najveće zaprjeke za ljudsku sreću i nedostatke u našim suvremenim društvima. No, Isus nam daje sebe i Radosnu vijest da bismo se trajno vraćali na ispravan put, onaj naime koji vodi prema ispunjenosti koja liječi bolesti naše suvremenosti.

Taj Isusov odgovor moguće je vidjeti u Dužijanici koja je sažetak: mudrosti, životnoga iskustva, ljudskih očekivanja i kulturalnih oblika, sposobnih prenositi duboki smisao.
Upozoravajući na brojne strahove čovjekove svakidašnjice upozorio je i na mogućnosti i načine oslobođenja od straha među kojima su i vrjednote Dužijance: Isus je donio, Isus jest Radosna vijest. Razlog njegova utjelovljenja i trpljenja, udioništva u našoj ljudskosti; svrha njegova naviještanja jest vraćanje radosti, pohvala malenosti koja – zahvaćena Bogom – pokazuje veličinu.
Svijet trajno donosi prijetnju i strah te obescjenjuje malenost. Kršćanstvo i kultura koja iz njega proizlazi dokida strah i pokazuje snagu malenosti. To nije bespomoćnost, nego otajstvo ljubavi i rasta, nasuprot otajstva zla i zatvorenosti.

U Dužijanci, ispod veličanstvenih remek-djela, leži mudrost i snaga malenosti, snaga radosti koja provire iz svakoga dijela njezina izražaja; iz naizgled nevažnih detalja koje njeguje i primjećuje ljubav.

U susretu s time uvijek me privuče ljepota koja je izvezena na rubovima; radost koja se vidi u raznim cvjetnim motivima na širokim plohama platna, na vašemu ruvu. Ta radost je ‘šling’ koji otvaranjem malih praznina mijenja jednoličnost i u njoj dopušta vidjeti radost i maštovitost. Sve je to čovjek u ovome kraju učio i pohranio u sebi od mudrosti malena sjemena.
Zatim je upozorio na opasnosti oslanjanja na zemaljsko te je naglasio potrebu okrenutosti prema vječnosti: Kao što vrijedi da nam je srce tamo gdje nam je blago; tako vrijedi i da se možemo osloniti na nekoga onoliko koliko je čvrsto ono u što vjeruje. Razumljivo je da će netko komu je prolaznost najveća vrijednost moći ponuditi i prolazni oslonac, a onaj tko se oslanja i sam na Boga i vječnošću mjeri svoj život, moći će biti jamstvo – bez obzira na ljudsku slabost – da su te vrijednosti trajne.

Tomu nas uči Dužijanca koja je neodvojiva od vjere i od euharistije. Ona će pokazivati puno toga što je vidljivo; može se činiti da je težište na izvanjskome. Međutim, Dužijanca živi od vječnoga. Ona je odraz i odjek vjere u vječnost po uskrsnuću i prisutnosti Isusa Krista.”

Tumačeći evanđeoski odlomak biskup Šaško je istaknuo i važnost bdijenja i čekanja pronalazeći te vrjednote i u Dužijanci.

“Dužijanca u sebi ima ugrađeno čekanje. Ali, čekanje stvara napetost i muku na koju smo danas sve manje spremni. Osobito u velikim gradovima, u ubrzavanju poslova ostaje dojam da su sekunde važne, izazivajući nervozu i nemir, a Božja nas priroda uči drukčijemu stavu: za rast biljke, za vidljivost plodova potrebno je vrijeme; izjednačili smo dan i noć, ali smo izgubili nužnost izmjene susreta sa suncem i mjesecom, s vjetrom i kišom, nicanjem trave i opadanjem lišća; sada se i rađanje i rast djeteta želi ubrzati, ali smo izgubili ljepotu divljenja do te mjere, da i sama djeca djeluju suviše i smetaju.

Naš je Gospodin u stvoreni svijet upisao čekanje kao važnu sastavnicu života koja se ne dopušta odstraniti. Uzalud se suvremenom tehnologijom želi ostaviti drukčiji dojam. Taj dojam kao krajnji učinak može imati samo nemir i razdražljivost na svim razinama, a ostaje istina da vrijeme traži vrijeme! Pa tako i strpljenje, a i u samoj je riječi sadržano i trpljenje. Budući da iščekivanje rađa i trpljenje, nastoji ga se ukloniti, a Bog nam na razne načine ponavlja: Nauči čekati. Zašto? Čekanje hrani vjeru i nadu, ali to je ponajprije zato što ‘čekanje i čekati’ pripadaju ‘glagolima ljubavi’.
Sluga koji je čekao srcem, koji je bio ustrajan u konačnici se susreće s ljubavlju gospodara. Mogli bismo reći da je ovo Evanđelje iz vremena došašća neobično upalo u ovo ljetno doba, kada se čini da su ljudi dugo budni; pa možda baš sada možemo bolje shvatili da je kršćanska budnost budnost srca, budnost ljubavi.”

U završnom dijelu propovijedi mons. Šaško upozorio je na mnoge vrjednote i poruke Dužijance:

“Draga braćo i sestre, Dužijanca nas ponovno uči ‘abecedu i jezik’ koji smo zaboravili; jezik koji se najlakše uči u euharistijskome slavlju. Skupimo zato na kraju sadržaje koji imaju snagu ne samo zaliječiti suvremenost, nego ju obnoviti i dati novu snagu.

Očito treba poći od malenosti, od poniznosti koja brzo uviđa što nas nadilazi, da ne budemo oholi; s pomoću nje brzo uočavamo prolaznost i istinu da nas ništa prolazno ne može ispuniti te da u nama živi čežnja za vječnošću.

Pozornost prema malenosti rađa osjetljivost za darovanost, osjetljivost prema bližnjima, sućut prema ljudskomu trpljenju. Iz njega se razvija zajedništvo, baš kako vidimo u Dužijanci: zajedništvo ljudskosti, prihvaćanja, zajedništvo rada i slavlja.

U svemu tome isprepleteno je iščekivanje, strpljivost i zahvalnost na daru. Konačni plod je služenje bližnjima, poštivanje i radost u radosti drugoga čovjeka.
Dužijanca ni u jednome svome dijelu nema nasilje… Nasilje je dokinuto snagom Kristova križa, vidljivoga u domovima; vidljivoga na predmetima, na odjeći, na poljima, raskrižjima, u ustanovama…

Nakon svega, kada vidimo što je stvorilo predivnu živu baštinu Dužijance, pokušajmo u Crkvi, u obitelji, u društvenome životu progovoriti jezikom malenosti, vječnosti, iščekivanja, zahvalnosti, darovanosti, služenja i radosti. Usudimo li se to? (Prevesti svoj život na jezik s ovih sedam padeža kršćenske kulture i s gramatikom ljubavi, kako nam ga čuva Dužijanca?) Siguran sam da se taj jezik, temeljno jezik milosti, razumije svugdje. On po Dužijanci uvijek donosi radost. I nikada nije kasno učiti jezik otajstva ljubavi.

Nastojmo danas, negdje ‘na rubu našega života’, otvoriti prostor za Kristov dar, poput šlinga, dopustiti da kroz taj otvor uđe vječnost koja preobražava, liječi i donosi plodove. Sigurno postoji neka slamnata vlat, neznatna, koja nam se nudi za novu radost…

Krist nam je svojim uskrsnućem i svojim Duhom u ruke, u srce, položio dragocjenu nit i prepustio nam da ljubavlju izvezemo radost za svoje bližnje, u kojoj je i naša radost.”

Sveta misa je završila radosnim i oduševljenim pjevanjem zahvalnice „Tebe Boga hvalimo“.

Svečana povorka od katedrale do Gradskog trga i predaja kruha gradonačelniku

Poslije svete mise bila je „svečana povorka“ na čelu koje je uz organizatore išao biskup Šaško s drugim uglednim gostima Dužijance 2019. Sledili su konjanici, svečane zaprege, te brojni stari, mladi i djeca i čitave obitelji u narodnim nošnjama.

Povorka djece i mladih u narodnim nošnjama u Subotici

Ulicama grada Subotice prošli su i članovi pojedini Kulturno-umjetničkih društava kako subotički tako i gostujućih. Vrhunac povorke činili su bandaši i bandašice iz svih mjesta u kojima se slavi Dužijanca, pratioci bandaša i bandašice te katedralni mali bandaš i bandašica i konačno bandaš i bandašica 109. Dužijance Pavle Horvacki i Snežana Skenderović. Oni su na svečanoj bini u prigodnoj slici s domaćinima „salaša“ dočarali kako je nekoć izgledala obiteljska Dužijanca na bunjevačkim salašima.

Slika obiteljske dužijance

Bandaš je „obavijestio“ domaćina da je žetva gotova te mu je predao vijenac od pokošenog žita koji je isplela bandašica a koji je on nosio na šeširu. Zatim je domaćica salaša poškropila bandaša i bandašicu vodom i mekinjama da i iduće godine pšenica bude čista ko voda i da je bude puno kao mekinja. Zatim je bandašica gradonačelniku predala kruh koji je bio blagoslovljen na misi zahvalnici. Gradonačelnik ga je primivši ga u ruke pokazao na sve četiri strane grada te održao prigodni govor u kojem je među ostalim rekao da slavljenjem Dužijance kao naslijeđa prošlih generacija, naših predaka, koji su u srž svog i našeg bića utkali univerzalne vrijednosti: predanost, marljivost, slobodu, požrtvovanje, Subotica je uspjela razviti se, održati, ojačati i izrasti u zajednički dom 21 nacije, koje složno žive, u komšijskoj i bratskoj ljubavi i skladu. On je i istaknuo da slavlje Dužijance u sebi ima vrjednote koje nadilaze lokalne okvire naglasivši da je Dužijanca biser u besprijekornom snopu klasja raznolikosti Srbije. Uz zahvalnost svima koji su se pridružili svečanosti Dužijance gradonačelnik je istakao da je zajedništvo, koje očituje Dužijanca, snaga, čvrsti oslonac i uporište, koji omogućavaju da se otvorenog srca suočimo s izazovima koje nam donosi suvremeni svijet.

Brojnoj publici okupljenoj na Trgu slobode u Subotici obratio se i osobni pokrovitelj 109. Dužijance Tibor Navracsics koji je među ostalim rekao: Sa velikim poštovanjem i zadovoljstvom prihvatio sam se pokroviteljstva ovogodišnje Dužijance – svečanog obilježavanja zahvale Bogu za uspješan završetak žetve, a to onda znači i za “kruh naš svagdašnji”, koju bunjevački Hrvati na poseban način organiziraju već stoljećima… Dužijanca, koja u sebi sadrži i niz drugih kulturnih aktivnosti, pohvala je čovjeku i njegovu radu, ali je pohvala i svima onima koji rade na kulturnom, prosvjetnom i društvenom polju i tako doprinose boljitku svog naroda i svoga grada.

Slavlje na subotičkom glavnom gradskom trgu završilo je velikim bunjevačkim kolom u koje su se uhvatili ne samo sudionici ovogodišnje Dužijance nego i mnogi iz publike.

Bunjevačko kolo u Subotici

Posjet grobu Blaška Rajića i bandašicino kolo

Slavlje 109. Dužijance završilo je posjetom grobu Blaška Rajića na koji su znak zahvalnosti što svom narodu baštinio Dužijancu, bandaš i bandašica položili vijenac od žita i cvijeća uz prigodnu molitvu koju je predvodio župnik mons. Andrija Anišić dok je Božju riječ pročitao Marinko Piuković, direktor UBH „Dužijanca“ a poruku Blaška Rajića koju je on uputio svojim nećacima dok je bio u zatvoru, pročitao je dr. Ivica Ivanković Radak, predsjednik Katoličkog društva „Ivan Antunović“.

Poslije obrada kod groba Blaška Rajića slijedilo je Bandašicino kolo koje je održano na trgu u središtu grada koji je bio potpuno ispunjen onima koji vole Dužijancu i poštuju lijepe bunjevačke običaje. U činu svečanog početka bandašicinog kola sve prisutne je pozdravio mons. Andrija Anišić, u ime Udruge bunjevačkih Hrvata „Dužijanca“ koja je organizirala i tu 109. Dužijancu i još jednom je publici predstavio bandaša i bandašicu koji su zatim recitirajući poznatu bunjevačku pjesmu „Kolo igra, tamburica svira“, pozvali sve prisutne u kolo. Oni su zatim poveli veliko bunjevačko kolo i čitav trg je tada započeo igru i ples koji je trajao do ponoći. Tako je završila još jedna Dužijanca, taj najljepši i najsadržajniji običaj bunjevačkih Hrvata koji čuva i njeguje njihov nacionalni identitet i svjedoči o vjernosti Bogu, Crkvi i narodu.