Sve navedeno potaknulo je svećenika Zadarske nadbiskupije don Marina Batura da o tome i sam progovori na društvenim mrežama. Tekst don Marina Batura donosimo u cijelosti.

O Međugorju i međugorskom prigovaranju

Za početak, tri problema:

1. Svaki govor o možebitnim ukazanjima Gospe u Međugorju kao da nužno dijeli ljude. Ili si za ili protiv i bilo kakva rasprava na temu stvara iskre i ljudi se brzo posvađaju.
2. Navodne vidjelice i njihova privatna imovina. Ako su bogataši onda u očima određenog dijela publike nužno odražavaju lažnu poziciju koja samo financijski iskorištava naivne vjernike koji hrle tamo gdje se Gospa nije ukazala.
3. U medijima se širi snimka egzorcizma na javnom prostoru u Međugorju. Komentari o uznemirenim ljudima i tome kako Sotona mrzi Međugorje. Radi li se ovdje o potvrdi Gospinih ukazanja ili nepotrebnom spektaklu?

Navedena tri problema mogla bi nam poslužiti da ponovimo neke od temeljnih stvari u vjeri.

Gospa? Je li Majka Božja svrha samoj sebi ili nas ona vodi Bogu? Valja najprije reći da nema apsolutno nikakvog proturječja između Gospe i Boga. Protestanti Gospu ne priznaju i sami sebe sakate s time. Vjernik koji je uz Gospu je i uz Boga i onaj koji je stvarno uz Boga taj je i uz Gospu. Samo je jedan Bog, a tri su božanske Osobe – Otac, Sin i Duh Sveti.

Gospa nas vodi svome Sinu. I molitva Krunice (iako kažemo Gospina) je kristocentrična – ima Krista u centru.

Postavlja se pitanje – kako to da vjernici koji svesilno pristaju uz navodna Gospina ukazanja u Međugorju mogu sijati pakost i rat oko sebe? Događa se, nažalost, kada se prigovori nešto na račun Međugorja da te dočeka sila negativnih komentara od strane vjernika koji vjeruju u navedena ukazanja. Kako to ako je Gospa i preko nje Gospodin prisutan u njihovu srcu?

Autentična duhovnost ne reagira eksplozivno nego je smirena. Isto tako kako to da vjernici koji ne vjeruju u navedena ukazanja (a Gospodin prebiva u njihovu srcu) mogu napasti i odmah krenuti drsko na sve koji gaje simpatije prema Međugorju? Jedno je suvisla poštena kritika, a drugo neosnovana nesnošljivost. Moramo znati da Crkva ne određuje privatne objave kao ono u što se mora vjerovati. Sve što nam je potrebno za spasenje već imamo, a ostalo može biti dodatni Božji dar i milost.

Drugo, zašto vidjelice nisu u samostanu i zar njihov eventualni nemoralni i luksuzni život nešto nužno govori o možebitnim ukazanjima? E, kad bi samo tako lako bilo na osnovu Mirjanine vile i plaže zaključiti da se Gospa nije ukazala. Pa Juda je šetao uz živog Gospodina i svojom izdajom stao je na stranu zla. Nitko se nije sjetio reći da ono nije bio Isus. Prema tome ako su i apostoli imali priliku izdati Isusa onda ne treba čuditi da i vidjelice mogu zabrljati. Inače, skromnost nije samo za pojedince nego za sve ljude.

Treće, egzorcizam nije za javnost. Strah ne smije biti motiv vjere u Boga jer Bog nas želi kao slobodne, a ne kao uvjetovane ljude. Nikakvog razloga nije bilo da se egzorcizam izvodi u javnosti. Snimanje mobitelom i dijeljenje po internetu van je diskrecije koju za ovakve stvari Crkva određuje. Treba se čuvati filmskih nastupa i spektakla u duhovnosti.

Na koncu VJERA TRAŽI RAZUMIJEVANJE (Fides quarens intellectum). Ulaziti dublje u Božji misterij kako bismo bolje shvatili Njegovu istinu u koju naše srce vjeruje. Bez žive vjere i osobnog prijanjanja uz živoga i istinskog Boga nema spasenja. Bog nam je dao razum i sve Njegove istine u skladu su s razumom. Zbog toga treba studirati stvari i ne biti površan. Ne smijemo dopustiti banalizaciju vjere.

Što se tiče ukazanja – kada zbilja budemo bliski Gospi bit ćemo bliži i Bogu a to znači da tada među nama nužno mora biti manje napetosti i svađa. Gospa je poslužiteljima kazala “Učinite što god vam rekne (Iv 2, 5)”. Učimo se od nje blagosti, samozatajnosti i poslušnosti njezinom Sinu i Njegovoj Crkvi.