Budi dio naše mreže

Emisiju na valovima HKR-a „Blago socijalnog nauka Crkve“ subotom u 16:30 emitiramo u suradnji s Centrom za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije. Emisiju je pripremio Darko Rapić.

/ mbl

Za nas Hrvate Vukovar je mnogo više od imena jednoga grada.

On je mjesto dubokoga nacionalnog i osobnog pamćenja, simbol stradanja, hrabrosti i žrtve.

Njegovo nas ime podsjeća na poginule, ubijene, nestale i prognane, na razrušene domove i obitelji čiji su životi zauvijek obilježeni ratom. No sjećanje na Vukovar ne odnosi se samo na prošlost.

Ono pred nas stavlja i pitanje kakvo društvo želimo graditi danas i kakvu ćemo poruku o ratu i miru ostaviti budućim naraštajima.

Pritom je važno odmah naglasiti: kršćansko pomirenje ne znači zaboraviti ono što se dogodilo, prešutjeti zločine ili odustati od traženja pravde.

Naprotiv, istina, pamćenje, pravda i pomirenje međusobno su povezani.

Nalazimo se u tjednu kada smo obilježili spomen na pad Vukovara i sve žrtve Domovinskoga rata, stoga je prigodna tema o istini, pamćenju i pomirenju nakon Vukovara

Bez istine nema vjerodostojnog pomirenja, a poziv na oprost ne smije služiti tome da se žrtvama uskrati pravo na istinu ili da se zanemari odgovornost za počinjeno zlo.

U poruci za Svjetski dan mira 1997., naslovljenoj „Ponudi oprost i primi mir”, Ivan Pavao II. jasno je povezao oprost s istinom i pravdom.

Papa je rekao: „Oproštenje, daleko od toga da isključuje traženje istine, zapravo ga zahtijeva”, te dodao da je pravda bitan uvjet oprosta i pomirenja.

U kontekstu Vukovara i Domovinskoga rata to znači da je potrebno ustrajati u utvrđivanju činjenica, jasno imenovati počinjena zla i ne odustajati od traženja istine o sudbini nestalih.

Obitelji imaju pravo znati što se dogodilo njihovim najbližima.

To nije samo osobno ili obiteljsko pitanje: ono je povezano s dostojanstvom žrtava i odgovornošću društva.

Papa Franjo u Fratelli tutti govori o pravu ljudi da znaju što se dogodilo te naglašava kako se put prema miru mora temeljiti na povijesnoj istini i poštovanju sjećanja na žrtve.

U tome je važno razlikovati odgovornost za konkretne zločine od kolektivnoga pripisivanja krivnje čitavim narodima.

Odgovornost treba utvrđivati na temelju činjenica i ne smije se prikrivati, ali se ne smije ni proizvoljno pripisivati ljudima koji za nju nisu odgovorni. Ivan Pavao II. podsjetio je hrvatske svećenike i redovnike da su ljudska bića, kojoj god etničkoj skupini ili narodu pripadala, djeca istoga nebeskog Oca.

To ne relativizira odgovornost pojedinaca; naprotiv, pomaže nam da jasno osudimo zlo, a istodobno ne proglasimo krivima ljude samo zbog njihova podrijetla.

Drugi važan pojam je pamćenje.

Kršćanski poziv na pomirenje ne znači da trebamo zaboraviti žrtve ili umanjivati njihovu patnju. Naprotiv, sjećanje na žrtve naša je moralna obveza.

No postoji važna razlika između pamćenja koje čuva istinu i pamćenja koje hrani mržnju i želju za osvetom.

Papa Franjo u Fratelli tutti 226 govori o „pokajničkom pamćenju”: o pamćenju koje ne briše prošlost i ne pretvara se da se ništa nije dogodilo, nego prihvaća prošlost u istini kako ona ne bi zarobila budućnost.

Papa ističe da mirovni proces zahtijeva trajno traženje istine i pravde, poštovanje sjećanja na žrtve i postupno otvaranje puta zajedničkoj nadi koja je snažnija od želje za osvetom.

Ta se poruka ne odnosi na zaborav, nego na način na koji nosimo sjećanje.

Ivan Pavao II. u svojoj je homiliji u rujnu 1994. podsjetio da oprost ne znači zaboraviti.

Kršćanin je pozvan pamtiti ono što se dogodilo, ne poricati patnju i ne relativizirati zlo, ali ni dopustiti da sjećanje postane izvor nove mržnje.

Zadnji, ali ne manje važan pojam jest pomirenje.

Možemo li govoriti o oprostu i pomirenju nakon tako teških stradanja?

Crkva nas poziva da od toga ideala ne odustajemo, ali oprost se ne može nametnuti žrtvama niti zahtijevati prema tuđem rasporedu. Ne možemo od čovjeka koji je izgubio članove obitelji, dom ili zdravlje tražiti da šuti o svojoj boli. Pomirenje je dugotrajan i zahtjevan proces koji traži istinu, utvrđivanje odgovornosti, pravdu i, koliko je moguće, popravljanje posljedica zla, uz postupnu obnovu povjerenja.

U rujnu 1994. Ivan Pavao II. više se puta obratio hrvatskom narodu.

U pozdravnom govoru u Zagrebu izrijekom je spomenuo Vukovar među gradovima i mjestima zahvaćenima ratom.

Govorio je o potrebi da se mir gradi na temeljima istine i pravde, o povratku prognanika i obnovi razorenoga, a istaknuo je i da rane koje je nanijela mržnja ne liječi zamjeranje, nego strpljivost i oprost koji treba i tražiti i darivati.

U homiliji na večernjoj molitvi sa svećenicima, bogoslovima i redovnicima pozvao ih je da svojim primjerom pomognu ljudima pronaći snagu za oprost i, kada je potrebno, za traženje oprosta. 

Možda je upravo to najvažnija poruka koju možemo ponijeti iz ovoga promišljanja.

Vukovar nas poziva da pamtimo istinu o žrtvama, da ne relativiziramo počinjeno zlo i da ustrajemo u traženju pravde.

Ali nas istodobno poziva da ne dopustimo kako bi bol prošlosti postala izvor mržnje budućnosti.

Kršćanski poziv na pomirenje ne traži od nas da zaboravimo žrtve.

Traži da njihovo dostojanstvo i istinu o njihovoj patnji čuvamo odgovorno, bez mržnje prema ljudima koji za zločine nisu odgovorni i bez prenošenja kolektivne krivnje na nove naraštaje.

Naš je zadatak graditi društvo u kojem će se poštovati istina, tražiti pravda i štititi dostojanstvo svakoga čovjeka. Neka nas Krist, koji je na križu molio za svoje progonitelje, vodi na tom teškom putu da pamtimo bez mržnje, tražimo pravdu i budemo graditelji mira.

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja