Sv. Martin iz Toursa (316.-397.) rođen je 316. godine u panonskom gradu Sabaria, danas Szombathely u Mađarskoj, gdje mu je otac vršio službu rimskog časnika. Potječe iz poganske obitelji. Kako mu je otac bio premješten u Paviju, Martin je ondje pohađao školu. Vrlo rano je, po očevoj želji, postao vojnik. 

Martin se već u prvim danima svoga vojničkog života pokazao plemenitim mladićem.

Jednoga dana u blizini Amiensa, dok je jahao konja, susreo je promrzloga siromaha, pa kako mu nije imao što drugo dati, otkinuo je polovicu svoga vojničkoga plašta i dao mu da se ogrne. Drugu polovicu je zadržao. U noći je sanjao Isusa kako se omotava u onu polovicu plašta što ju je darovao siromahu. Taj ga je san probudio i zaželio je upoznati kršćanski nauk i krstiti se. Htio je odmah napustiti vojnu službu, ali nije odmah uspio. 

Krstio se kad mu je bilo 18 godina. Povukao se u samoću, molio je i razmatrao Božju riječ. Bio je prepoznat kao svet svećenik. Uz njega je nastala jedna redovnička zajednica. 

Činio je čuda.

Bog je po njegovom zagovoru oživio tri mrtvaca. Opisat ćemo kako se dogodilo jedno čudo: 

Dok su Martinovi učenici poučavali katekumene koji su namjeravali primiti sveto krštenje, dogodilo se to da dok Martina nije bilo u zajednici, jednom katekumenu je naglo pozlilo. Prije nego li se tko snašao da ga krsti, on je umro nekršten. Pustinjaci su klečali uz preminulog i plakali.

Kad je Martin došao i čuo što se dogodilo bilo mu je jako teško. Ušao je u ćeliju, rekao braći da iziđu i prostrijevši se na zemlju sam se počeo tako silno i ustrajno moliti.

Životopisac mu Sulpicije Sever, koji je govorio s tim uskrslim mladićem i od njega sve to čuo, piše:

Molio je cijela dva sata dok je prisilio smrt da vrati svoju žrtvu. Digao se na noge, upro je oči u pokojnika i pun vjere dugo je čekao na uspjeh svoje molitve. I najednom katekumen otvori oči, tijelo mu se strese i mrtvac je uskrsnuo.

Na mjestu tog čuda kasnije je sagrađen oratorij.

Jedno čudo dogodilo se pred mnogim poganima. Jednoj majci umro je sin, plakala je i zaklinjala sv. Martina da joj ga vrati. On je kleknuo uz mrtvog sina te žene i čvrsto se pomolio Bogu – On mu je povratio život. Nakon tog čuda mnogi su se pogani pokrstili. 

Na onom mjestu gdje je boravio sv. Martin sa svojom braćom, poslije su benediktinci podigli samostan Ligugé (Ligiže).

Kada su vjernici Toursa u Galiji, danas Francuska, ostali bez biskupa pozvali su svetoga redovnika Martina da dođe moliti za jednoga umirućeg. Kad je on došao i pitao gdje je taj bolesnik, rekli su da je taj bolesnik njihova Biskupija, pa su ga izabrali za biskupa. Pristao je i mnogo je dobra učinio.

Umro je 397. godine. Grob mu je postao jedan od najposjećenijih svetišta u Europi.

U Božanskom časoslovu za sv. Martina piše:

O uistinu blažena muža! U njemu nije bilo zlobe, nikoga nije sudio, nikoga osuđivao. U njegovim ustima ništa drugo ne bijaše doli Krist, mir i milosrđe. O neizreciva li muža! Rad ga nije umorio, niti ga je smrt pobijedila. Nije se bojao umrijeti niti je odbijao živjeti.