U tijeku je moja draga devetnica ocu Anti Gabriću. Redovito molim, a čini mi se da ga susrećem gotovo na svakom koraku.

U novčaniku imam njegovu sliku. U futroli mobitela također. A nađe se koja i na radnom stolu.

A kad nešto moram napraviti i nije mi baš po volji, sjetim se oca Gabrića i zapitam samu sebe: Jesam li ja ovdje da dimim ili da gorim?

Jer lako je gorjeti kad nas nešto veseli, kad imamo dovoljno snage, kad nas drugi podržavaju i kad sve ide onako kako smo zamislili. Ali što kada smo umorni? Kada nam se ne da? Što kad nailazimo na brojne prepreke i probleme?

E, tu mi je otac Gabrić posebno dobar podsjetnik!

Znao je da se budućnost ne gradi velikim riječima, nego malim koracima učinjenima iz velike ljubavi. Nije čekao da se okolnosti promijene kako bi počeo djelovati. Radio je, sijao, gradio, pomagao i vjerovao. Dan za danom.

Često u teškim uvjetima, bez velikih obećanja i bez garancije da će ikada vidjeti plodove svojega rada.

I upravo mi je zato toliko poticajan.

Prva priča koju sam pripremila za ovu emisiju Život bez filtera bila je upravo priča o ocu Gabriću. A ako je itko živio život bez filtera, onda je to bio on. Bez uljepšavanja stvarnosti, bez skrivanja teškoća i bez potrebe da od sebe pravi junaka.

Njegov život i danas nadahnjuje mnoge, a njegova pisma iz misija nisu samo zapisi o jednom vremenu i čovjeku. Ona su poziv da se zapitamo kako mi živimo, što nas pokreće i na što trošimo ono što nam je povjereno.

Kada je pisao iz misija, otac Gabrić nije sebe predstavljao kao junaka.

Pisao je o radu, trudu, znoju, izazovima, ljudima i svakodnevici. O svemu onome što misijski život doista jest. A kada bi govorio o učinjenome, zasluge nije pripisivao sebi, nego Bogu.

Zapravo, nije to morao ni posebno naglašavati. Iz njegovih pisama jasno se vidi da Ante Gabrić nije želio biti u središtu priče. Želio je da u središtu bude Bog i ljudi kojima je bio poslan.

A on, „mršavi Metkovčanin“, kako je sam sebe nazivao, bio je samo oruđe u Božjim rukama.

I možda je upravo tu bila njegova snaga. Nije morao biti najveći, najvažniji ni najmoćniji. Trebao je samo biti spreman dati ono što ima i učiniti ono što može.

Živio je u siromaštvu, podnosio bolest, glad i napore te svakodnevno susretao izazove koje mi teško možemo i zamisliti.

o. Ante Gabrić / Foto: Zvonimir Atletić

Znao je proživjeti dan s vrlo malo hrane, ponekad samo s malo riže ili jednim jajetom.

Ne govorim to zato da bismo siromaštvo romantizirali ili glad proglasili nečim poželjnim. Nego zato što njegov život otvara pitanje koje se ne može riješiti punim hladnjakom, udobnim krevetom ni svim mogućim pogodnostima.

Što čovjeku daje duboku radost? I što nam je potrebno da bismo svoj život doista smatrali ispunjenim?

Otac Gabrić nije bio sretan zato što mu je bilo lako. Bio je sretan jer je znao zašto živi i kome pripada. Njegova radost nije ovisila o tome je li dan bio ugodan, nego o tome je li bio ispunjen ljubavlju i predanjem.

I to je velika razlika.

Ponekad imamo toliko toga, a opet nam nešto nedostaje. Toliko žurimo da stignemo sve, a na kraju dana jedva znamo gdje smo bili i što smo zapravo učinili. Umorni smo od obveza, ali i od vlastitog nemira.

Tražimo mir, a često sami stvaramo buku u kojoj ga više ne možemo čuti.

Zato vam želim podijeliti jednu misao oca Ante Gabrića.

Čini mi se da je danas jednako aktualna kao i u vrijeme kada ju je zapisao:

„Mi se tužimo, mi sve gledamo kroz crne naočale… Nemirni, nezadovoljni, žurimo se, trčimo, letimo – i ne nalazimo mira ni ljepote.

A mir i ljepota tako su nam blizu, u nama su… Da, da, manje ludog trčanja, manje lude žurbe, manje besmislena trošenja vremena uz televizor.

Više biti radin u tihu i neumornu radu u Božjoj službi i u službi brata čovjeka.”

Otac Ante Gabrić nije živio da bi ostavio lijepu priču o sebi. Živio je tako da drugi preko njega osjete Božju ljubav. A lijepa priča ostala je upravo zato što mu nije bila cilj.

„Život bez filtera“ emisija je autorice Vlatke Bakran Burić koja bilježi male, ali snažne životne trenutke – geste dobrote, ohrabrenja i ljepotu svakodnevnih detalja. Namijenjena je svima koji žele u užurbanom ritmu dana zastati, osluškivati i zahvaljivati. Emitira se na Hrvatskom katoličkom radiju subotom i nedjeljom u 7 sati.