Koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen. (Lk 14, 13)

Liturgija dana (31. listopada):

Prvo čitanje:
Fil 1,18b-26

Meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak!

Braćo! Samo neka se na svaki način,
bilo himbeno, bilo istinito,
Krist navješćuje!
I tome se radujem,
a i radovat ću se!
Jer znadem:
po vašoj molitvi
i pomoći Duha Isusa Krista
to će mi biti na spasenje,
kako željno i očekujem
i nadam se da se ni zbog čega neću smesti,
nego da će se mojom posvemašnjom odvažnošću
— kako uvijek tako i sada —
Krist uzveličati u mome tijelu,
bilo životom, bilo smrću.
Ta meni je živjeti Krist,
a umrijeti dobitak!
A ako mi živjeti u tijelu
omogućuje plodno djelovanje,
što da odaberem?
Ne znam!
Pritiješnjen sam od ovoga dvoga:
Želja mi je otići i s Kristom biti
jer to je mnogo, mnogo bolje;
ali ostati u tijelu
potrebnije je poradi vas.
U to uvjeren,
znam da ću ostati i biti uz vas sve,
za vaš napredak i na radost vjere,
da ponos vaš mnome
poraste u Kristu Isusu
kad opet dođem k vama.

Psalam:
42,2-3.5bcd

Žedna mi je duša Boga živoga.

Kao što košuta žudi za izvor-vodom,
tako duša moja čezne, Bože, za tobom.

Žedna mi je duša Boga, Boga živoga:
o kada ću doći i lice Božje gledati?

Duša moja gine kada se spomenem
kako koračah u mnoštvu
predvodeć ga k Domu Božjemu.

Evanđelje:
Lk 14,1.7-11

Jedne subote Isus dođe u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu: »Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: ‘Ustupi mjesto ovome.’ Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto. Nego kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto pa, kada dođe onaj koji te pozvao da ti rekne: ‘Prijatelju, pomakni se naviše!’ bit će ti to tada na čast pred svim sustolnicima, jer — svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači vlč. Duje Kurtović, župnik zagrebačke Župe Svih svetih u Sesvetama:

Na objedu Isus primjećuje kako uzvanici biraju prva mjesta. Svi žele biti bliže središtu, vidljiviji i važniji. Isus tada govori o posljednjem mjestu i završava riječima: „Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.“

Isus ne uči kako da se pravimo skromnima da bismo na kraju ipak dobili počast. Poniznost nije trik ni glumljeno samoponižavanje. Poniznost je sloboda od potrebe da se stalno dokazujemo i zauzimamo prvo mjesto. Čovjek koji zna da je ljubljen od Boga ne mora se neprestano uspoređivati s drugima.

To se događa i danas, ne samo za stolom. U obitelji želimo da se prizna koliko činimo. Na poslu želimo da se čuje naša zasluga. U razgovoru ponekad već smišljamo što ćemo reći, umjesto da doista slušamo drugoga. I u služenju Bogu možemo neprimjetno tražiti da nas ljudi vide i pohvale.

Isus nam predlaže drukčiji put: ne otimati se za čast, nego drugome rado dati mjesto. To ne znači poricati darove koje nam je Bog dao, niti pristajati na nepravdu. Znači ne graditi vlastitu vrijednost na tome da budemo iznad drugih. Prava poniznost vidi i vlastite darove i vlastite granice, a za oboje zahvaljuje Bogu.

Isus je sam živio taj put. Nije došao tražiti da mu drugi služe, nego je služio. Zato njegova riječ o poniznosti nije samo mudra pouka; ona pokazuje način života koji vodi k Bogu i otvara prostor bližnjemu.

Možda danas možemo učiniti nešto malo, ali zahtjevno: prepustiti drugome da govori; ne prisvajati zaslugu; zahvaliti onome koga obično uzimamo zdravo za gotovo; prihvatiti da ne moramo uvijek imati posljednju riječ. Takvi postupci nisu slabost. Oni pokazuju da nas više ne vodi taština, nego ljubav.

Gospodine, oslobodi nas potrebe da se uzvisujemo na račun drugih. Nauči nas služiti bez traženja priznanja i radovati se dobru koje čini naš bližnji. Daj da ne tražimo prvo mjesto, nego da u svakome čovjeku prepoznamo brata ili sestru.