Sestra milosrdnica Veronika Mila Popić kao mlada sestra boravila je u Londonu, gdje je tijekom dvije godine na londonskim ulicama susretala beskućnike. O tom razdoblju svjedoči:

„Ono što pamtim je ta neka sigurnost, jedna tako lijepa komunikacija, odnosno jedan susret s njima koje se događaju na redovitoj bazi i osjećaj da su oni osobe one koje me štite u tamnim noćima nekog Londona i da su oni neke svijetle točke u mom životu prema kojima sam jednostavno usmjerena.“

Danas je s. Veronika predsjednica udruge Depaul Hrvatska i voditeljica Kuće utočišta u Rijeci, te nastavlja slijediti svoj poziv na riječkim ulicama. O riječkom „pastoralu ulice“ i nadolazećoj inicijativi „Jedna noć pod zvijezdama“, govorila je u emisiji Svijetli tragovi.

Kako izgleda vaš pastoralni rad?

„Depaul Hrvatska je tim mladih ljudi koji su i volonteri i djelatnici i koji odlaze svakodnevno na ulice.

Jedna od osobitosti su „Vinkovi utorci“.

To su večernji izlasci kada mladi odlaze na ulice i susreću se s osobama koje su u tom trenutku na ulicama. To je svojevrsni most prema Kući utočišta, odnosno mostu prema svemu onome što čovjek može dobiti, sveobuhvatnoj pomoći koja se može pružiti dobiti u Kući utočišta.

Uz to imamo i dnevni vanjski rad kada naše dvije djelatnice prođu gradom i naprave istu stvar.

U tom odnosu povjerenja pozovu beskućnike koje u tom trenutku prepoznaju kao takve, kao siromahe koji su potrebni, pozovu ih da do kod nas, odnesu im neku sitnicu, odnesu im ponajprije sebe i to je ono što je baš najvažnije.

To je taj međusobni kontakt, odnosno povjerenje koje se razvija i u tom susretu se može jednostavno posvjedočiti da osoba nije sama, nego da na koncu ima nas, ima jednu svoju zajednicu i zato mi sebe zovemo obitelj Depaul.

Dolazak kod nas najprije je susret.

Foto: Udruga Depaul

Što je, prema vašem mišljenju, najteži dio života bez doma: hladnoća i glad ili usamljenosti i osjećaj nevidljivosti?

„Imali smo jednu osobu koja je bila beskućnik i ona je u intervjuu za televizijsku postaju rekla jednu rečenicu: ,Ja jesam beskućnik, ali ne bih se smatrao takvim. Zašto? Zato što svaki dan mogu doći u ovu kuću, misli Kuću utočišta, i biti s ovim ljudima.’

To znači: ja ovdje imam pripadnost, znači: ovdje je ono gdje se ja osjećam doma. Više od te noći koja je hladna, on ima dan tijekom kojeg ima pripadnost koja ga podsjeća na dostojanstvo.

Svjetski dan beskućnika obilježavamo 10. listopada, a Depaul hrvatske i ove godine organizira svoju tradicionalnu„ Jednu noć pod zvijezdama“.

Jedna noć pod zvijezdama počinje u 19 sati, gošća Simona Mioković podijelit će s nama svoje svjedočanstvo života. Nazvali smo ga moj put kući, a zaista znači iz jednog duhovnog beskućništva.

Beskućništvo nije samo isključivo fizički biti bez kuće, nego temeljno je ono u nama.

Kad smo bez korijena, bez Boga, bez bez svijesti o sebi.

Slijedi večer slavljenja koje će animirati Amorose. Priču za laku noć imat će vlč. Ivan Seletković. Zatim će nas dvadesetak spavati vani, u prostorima ispred župne crkve.

„Ove godine iznimno umjesto prve subote u prosincu kada jako hladno imamo naš događaj 10. listopada na Svjetski dan beskućnika. Promjena je ne zbog hladnoće u prosincu, čak i bolje da je malo hladnije, nego zbog toga što je ove godine obilježavamo 10. obljetnicu svog postojanja.

Već niz godina provodimo ovu akciju. Njezin sadrža je usmjeren javnosti, znači „daj nešto od sebe“ prema javnosti, ali isto tako je cilj naglasiti neke bitne aspekte našega djelovanja.

Dio naše vizije je i iskorijeniti beskućništvo. Jedan po jedan – ima ih manje.

Stvar je u gledanju osobe koja ti dođe.“

„Naš je princip: Dođi i vidi. Odluči. Ako je tvoje mjesto ovdje, ostani. Ostani koliko god možeš, daruj 5 minuta, daruj sat vremena. Ako je dar od srca i 5 minuta vrijedi.“, poručila je s. Veronika Mila Popić.

Cijeli razgovor poslušajte na platformi HKR+.