Sv. Vinko Paulski zaređen je za svećenika u 19. godini života. Kao mlad svećenik živio je nemirnim i nesređenim životom sve dok nije susreo svećenika P. de Berullea i počeo se mijenjati na bolje.
Sv. Vinko rođen je 1581. godine u malom selu Ranguines, u siromašnoj zemljoradničkoj obitelji s više djece, u Francuskoj. U djetinjstvu je čuvao stoku svojih roditelja. Kako je bio vrlo bistar, roditelji su ga poslali na školovanje u Dax, a onda u Toulouse.
Zaređen je za svećenika vrlo rano, u svojoj 19. godini života. Kao mlad svećenik živio je nemirnim i nesređenim životom. Godine 1608. dolazi u Pariz gdje susreće vrlo duhovnog svećenika P. de Berullea te se i sam počinje mijenjati na bolje i živjeti ozbiljnijim duhovnim životom, što je vidljivo iz njegove aktivnosti u pastoralu.
Zaštitio je djevojke od moralne bijede i velike pogibelji
Godine 1625. osnovao je misionarsku Družbu svećenika lazarista da se skrbe za siromahe. Uočio je veliko siromaštvo u narodu, pa je sa sv. Lujzom de Marillac osnovao Družbu kćeri kršćanske ljubavi – Milosrdnice – koje vode brigu o siromasima i bolesnima. Zaštitio je djevojke od moralne bijede i velike pogibelji kojima su bile izložene na ulici osnovavši društvo koje će brinuti za njihovo poučavanje i spasavanje. Gradio je za njih kuće za stanovanje i nastojao da se zaposle i pošteno žive.
Za besposlene mladiće koji se noću skitaju ulicama osnovao je društvo Milosrdne braće da se brinu za tu mušku mladež. Izgradio je i ustanove za siromahe, za starije osobe za koje nitko nije imao milosrđa. Također se pobrinuo i za ostavljenu ili odbačenu novorođenčad. Tako je ljubio Boga i bližnjega, ne samo riječima, nego i konkretnim djelima milosrđa.
Ljubio je Boga i bližnjega, ne samo riječima, nego i konkretnim djelima milosrđa
Umro je 27. rujna 1660. godine kao siromah. Proglašen je blaženim 1729. godine, a svetim 1937. godine. Papa Leo XIII. proglasio ga je 1885. godine zaštitnikom svih karitativnih djela u svijetu.
Sv. Vinko Paulski je govorio: „Ne smijemo siromahe prosuđivati po izvanjskom držanju i odgoju, niti po njihovoj duševnoj obdarenosti kako se čini da imaju, jer su oni često oporije i neizgrađene naravi. Ako naprotiv siromahe promatrate obasjani svjetlom vjere, uočit ćete da ih prati podjednaka sudbina kao Sina Božjega, koji je odabrao da bude siromašan. I kad je trpio,… on se njima pokazao kao navjestitelj blage vijesti siromasima… To i mi moramo osjetiti u duši i nasljedovati ono što je Krist učinio, to jest brinuti se za siromašne, tješiti ih, pomažući im i preporučujući ih.“