,,Okupili smo se danas ovdje jer nećemo odustati ni posustati u borbi za život najnezaštićenijih, najnježnijih i najranjivijih među nama – nerođenog djeteta! Čuli smo ovogodišnje geslo: Prvi korak je zakon! Život je dar, zaštitimo ga pravednim zakonom! Tražimo da pravedne politike i zakoni štite život svakoga čovjeka. Želimo apsolutnu zakonsku, društvenu i svaku drugu zaštitu života od začeća. Usmrćivanje nerođenog djeteta je najgori oblik nasilja koji možemo vidjeti, jer se događa na zakonit način. Pobačaj usmrćuje dijete. Pobačaj je trajna bol u srcu majke!“, istaknula je Ana Cukon, koordinatorica prvog Hoda u Puli.

Na Hodu je svjedočila obitelj Karlović o njihovoj djevojčici Miji Mariji.

Anđela i Ivan Karlović, unatoč teškoj dijagnozi izabrali su ljubav, borbu i život za svoje dijete. Mia Marija njihovo je peto dijete. U trudnoći gđe Anđele dijagnosticirana je teška prenatalna dijagnoza za njeno dijete.

Doktor koji me zadnji pregledao rekao nam je da imamo dva izbora. Prvi: imam pravo na pobačaj sve do dvadeset sedmog tjedna, zbog bolesti djeteta. Drugi: život, pa kakav bio, ipak je život. I dodao je nešto što se pokazalo posve točnim – što god odlučili, to će nam obilježiti život.

Hod za život u Puli 2026. / Foto: Hod za život, obitelj i Hrvatsku

Molim vas da na trenutak stanete na toj brojci. Dvadesetisedmi tjedan. U istoj toj bolnici, u tom istom tjednu, djecu koja se rode prerano stavljaju u inkubator i bore se za svaki njihov dah. Isto dijete, isti tjedan, ista zgrada. Jedina razlika je nalaz. To nije biološka granica. To je dogovor. A dogovor ne može odlučivati o tome tko je čovjek. Prognoze su bile jako loše: od toga da najvjerojatnije neće doživjeti ni porod, do nekoliko sati ili dana života. Rečeno nam je i da će, preživi li, biti biljka. Mia je živjela četiri godine i dva mjeseca. Čula je, osjećala je bol i sreću, reagirala je. Nikada neću zaboraviti kako je kao beba iz inkubatora čula moj glas i odgovorila mi osmijehom. Mia nije bila biljka.

Doma nas je čekalo drugo dijete. Za to dijete bih dala sve. A od mene se očekivalo da se ovog drugog djeteta, riješim. Meni je to bilo kontradiktorno. Baš meni, kao majci. Kako onda uopće očekivati od bilo koga da poštuje drugu osobu, ako se majci nudi prekid života vlastitog djeteta, usmrćivanje! Jednostavno – nema smisla!

Vidjeli smo Miu Mariju na ultrazvuku. Živahnu i kompletnu. Nitko u toj sobi nije gledao u nakupinu stanica.

Gledali smo u nekoga, u živo biće.

Kada je vijest dobra, na tom istom ekranu svi vide bebu. Snimka se šalje baki, slika ide na hladnjak, smišljaju se imena. Kad je vijest loša, ista ta snimka odjednom postaje plod, zahvat, prekid.

Promijenila se vijest. Nije se promijenilo dijete.

Mia se rodila u trideset sedmom tjednu. Vrijeme s njom bilo je kao san u kojem ništa osim nje ne postoji. Mi svi se na kraju života nećemo okrenuti ni za jednim svojim poslovnim projektom. Okrenut ćemo se za svojom djecom. Za svih petero. Da smo odlučili drugačije, ne bismo znali da se smije na tatin glas. Ne bismo znali kako izgleda kad zaspi na nečijoj ruci. Ne bismo znali ništa. Razlika između te odluke i ove nije u tome je li ona postojala, nego u tome hoćemo li je mi ikada upoznati. Zato, kad nas netko pita kada počinje ljudski život, mi ne odgovaramo iz uvjerenja. Odgovaramo iz iskustva.

Naša četiri djeteta, koja nas večeras čekaju doma, jednom su isto tako bila dvije stanice. Nijedno od njih tada nije bilo manje naše dijete nego što je danas. Nijedno nije postalo čovjek na nekom pregledu. Svi su bili ljudi od prvog dana začeća! To nije stav koji smo negdje pročitali. To je osoba koju smo poznavali“, posvjedočili su supružnici Karlović.