Sama riječ pričest znači učešće, sudjelovanje, zajednica. Hrvatska riječ pričest etimološki dolazi od pri + čest (čestica: sitan dio, djelić). Dakle, pričest doslovno znači udio u čemu, dioništvo, a to stoji u bliskom i sukladnom značenjskom odnosu s latinskom riječju communio: zajedništvo.

Tako u II. euharistijskoj molitvi stoji: 

Et supplices deprecamur ut Corporis et Sanguinis Christi participes…

Mi smo to preveli:

Smjerno te molimo, da nas pričesnike Tijela i Krvi Kristove… 

Ako zastanemo i bolje pogledamo, onda vidimo da latinski participes ne znači doslovno pričesnike već sudionike ili možda više teološki udionike Tijela i Krvi Kristove, što je po sebi cijeli sakrament euharistije, a ne samo jedan dio, gdje sve sudionike sakramenta euharistije Duh Sveti sabire u jedno. Ipak, sam izričaj pričesnici u sebi nosi sudionici, no, jer je instrumentaliziran i shvaćan samo vezano uz trenutak svete pričesti, gubi svoj pravi smisao sudioništva u cjelokupnom otajstvu svete mise/sakramenta euharistije. Ukoliko je udioništvo/sudioništvo Tijela i Krvi Kristove samo jedan dio sakramenta euharistije – recimo samo pričest – a ne sakrament euharistije u cijelosti, onda nitko prije prve pričesti, nitko nesposoban primiti pričest, nije sudionik ili udionik ovog sakramenta ljubavi, sakramenta euharistije. Prema tome, euharistija upravo tako postaje velikodušni lijek i hrana za sve, to nije samo pričest u smislu konzumacije pričesti, već znači biti pri česti, sudjelovati u česti euharistije, to je čitav sakrament euharistije – Corpus Domini Reale, a Crkva je Corpus Domini Mysticum. 

Na kraju krajeva, već se sama struktura sakramenta euharistije protivi takvom mišljenju koje samo trenutak pričesti promatra kao sakrament euharistije. ”U duhu liturgijske obnove, prva napomena, na početku reda mise je preformulirana i u toj preformulaciji vidi se jedna od temeljnih novosti u razumijevanju bogoslužja, a ta novost tiče se samoga subjekta slavlja. Subjekt nije prezbiter, nego subjekt je Crkva, zajednica okupljenih. Stoga, umjesto nekadašnje uvodne napomene sacerdos paratus cum ingreditur ad Altare (Kad svećenik bude spreman ili kad se odjene, pristupi oltaru), u novom misalu stoji: populo congregato, sacerdos cum ministris ad altare accedit (Kad se narod skupi, svećenik s poslužiteljima, pristupi oltaru)”. (1)

Dakle, zajednica jest pretpostavka slavlja, ona je subjekt slavlja. Prezbiter je nositelj službe ili zadaće. Prvi liturgijski čin sakramenta euharistije jest okupljanje, jest zajednica. Isto potvrđuje sv. Ivan Pavao II. u već spomenutoj Enciklici o euharistiji, gdje jasno ističe: ”Euharistijsko slavlje, ipak, ne može biti polazište zajedništva. Ono, naime, pretpostavlja da već postoji to zajedništvo koje je potrebno učvrstiti i usavršiti. Sakrament je izraz te sveze zajedništva bilo u nevidljivoj dimenziji, koja nas, u Kristu i po Duhu Svetom, povezuje s Ocem i među sobom, bilo u vidljivoj dimenziji, koja uključuje zajedništvo u apostolskom nauku, u sakramentima i u hijerarhijskom redu. Duboki odnos koji postoji između vidljivih i nevidljivih sastojnica crkvenog zajedništva sastavni je dio Crkve kao sakramenta spasenja. Samo se u tome kontekstu euharistija slavi valjano i doista se u njoj sudjeluje. Stoga je nutarnji zahtjev euharistije da se slavi u zajednici, i osobito u cjelovitosti svojih veza” (Ecclesia de Eucharistia 35). 

Uostalom, ”nakon himna Slava Bogu na visini slijedi Zborna molitva, lat. collecta (gl. coligere) što znači brati, skupljati, sabirati. Zborna molitva ili kolekta je molitva koja sabire molitve pojedinaca u jednu molitvu. Pojam zbora u hrvatskom može navesti na jedno krivo razumijevanje, kao da je to molitva svih. Zborna molitva nije molitva svih nego molitva koja sabire molitve svih, molitve pojedinaca skuplja u jednu molitvu. Sama struktura to očituje. Dakle, započinje pozivom Oremus (Pomolimo se), nakon toga je šutnja koja služi tome da bi svatko u tišini pred Bogom izrekao svoju osobnu molitvenu nakanu. Nakon toga je collecta – molitva u užem smislu riječi i na koncu Amen – odgovor koji nije potvrda samog sadržaja molitve nego također i potvrda da je u tu molitvu Crkve uključena i moja osobna molitvena nakana. Jednako tako, sada molitva Crkve postaju moje osobne nakane. Zborna molitva tvori vrhunac uvodnih obreda. Zadaća uvodnih obreda je stvoriti zajedništvo okupljenih, disponirati zajednicu za slavlje i uvesti zajednicu u otajstvo dana, slavlja. Sve to troje nalazimo na izraziti način u Zbornoj molitvi. Slavljenje zajedništva počinje pozivom na molitvu, gdje pojedinačne molitve bivaju skupljene, satkane u jednu molitvu Crkve. Nakon ove molitve nismo više skup od 500 pojedinaca nego smo Crkva, zajednica vjernika koja moli jednim glasom, jednom molitvom – već smo tada pričesnici/sudionici koje Duh Sveti sabire u jedno. Nakon Zborne molitve koja sabire molitve pojedinaca u jednu molitvu, načelno govoreći, naše molitve više nisu osobne molitve nego su molitva Crkve. Stoga, stavljati negdje osobnu molitvenu nakanu nakon uvodnih obreda – npr. u Molitvu vjernika – znači narušavati smisao, dinamiku slavlja, eklezijalnu dimenziju slavlja, sabiranje u jedno unutar samoga slavlja sakramenta euharistije”. (2)

Svi ovi primjeri i promišljanja mogu pomoći u jasnom shvaćanju sakramenta euharistije koje, ”premda se slavi uvijek u određenoj zajednici, nije nikada slavlje samo te zajednice, već je prima cio dar spasenja i pokazuje, premda u svome trajnom vidljivom pojedinačnom obliku, da je slika i istinska prisutnost jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve” (Ecclesia de Eucharistia 39). 

(1) Prema vlastitim bilješkama rađenim slušanjem kolegija Liturgijska sakramentologija kod prof. dr. sc. fra Ante Crnčevića, OFM; za vrijeme dodiplomskog studija na KBF-u u Zagrebu.

(2) Prema vlastitim bilješkama rađenim slušanjem kolegija Liturgijska sakramentologija kod prof. dr. sc. fra Ante Crnčevića, OFM; za vrijeme dodiplomskog studija na KBF-u u Zagrebu.

Fra Mate Baši

Fra Mate Bašić je član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu. Živi i djeluje u samostanu i crkvi sv. Franje Asiškog na Kaptolu u Zagrebu. Doktorand je na doktorskom studiju iz sustavne dogmatske i biblijske teologije na KBF-u u Zagrebu. Nacionalni je duhovni asistent OFS-a i područni duhovni asistent za zagrebačko područje. Voditelj je Povjerenstva za promicanje duhovnih zvanja Hrvatske redovničke konferencije. U samostanu je duhovnik i ispovjednik, kateheta za mlade i odrasle. Duhovnik je i vodi devedesetodnevni program za muškarce EXITUS te istoimeno bratstvo.