U našoj je hrvatskoj povijesti bilo mnogo vjernosti, junaštva, žrtve i ljubavi prema Domovini, ali i nepravedno oduzetih života, razorenih obitelji, sakrivanih i neobilježenih grobova kao i rana koje još nisu zacijelile. Na Udbinu dolazimo iz različitih krajeva i obiteljskih povijesti, kao potomci poginulih, nestalih, protjeranih, zatočenih, progonjenih i nepravedno osuđenih.

Pred Boga, dakle, ne donosimo samo prošlost, nego i sebe koji povijest nosimo u mislima i srcu.

Ne dolazimo, dakako, na Udbinu obnavljati mržnju, prebrojavati tuđe krivnje ni patnju svojih predaka pretvarati u razlog novih podjela. Dolazimo moliti, zahvaliti Bogu i istinu svoje povijesti staviti pred jedinoga pravednog i milosrdnog Suca, kako bismo iz nje učili nikomu ne željeti ili nanositi zlo, niti činiti nepravdu. Dolazimo učiti kako dobrim pobjeđivati zlo i Zloga.

„Čišćenje pamćenja“

Uz mučenike hrvatskoga naroda molimo i za sve poginule u svim ratovima na području naše Domovine, bez obzira na vojsku, narod ili političku stranu kojoj su pripadali. Naša molitva, dakako, ne znači da izjednačavamo dobro i zlo, napadača i žrtvu, obranu i agresiju. Zločin treba nazvati zločinom, utvrditi odgovornost počinitelja, a nevinu žrtvu priznati nevinom žrtvom.

Oprost je dug i bolan put koji se ne može nametnuti ni ubrzati, osobito onomu tko nosi otvorenu ranu.

Crkva moli za sve žrtve i pokazuje na raspetog Krista i smjer kojim kršćanin treba ići: ne prema osveti, nego prema slobodi srca; ne prema zaboravu, nego prema pamćenju oslobođenom mržnje.

Sveti Ivan Pavao II. govorio je o takvom „čišćenju pamćenja“ (Incarnationis mysterium, br. 11), kako bi ono postalo prostorom pomirenja i našeg opreza na koji nas upućuje poslanica Hebrejima kada kaže: „Pripazite da se tko ne sustegne od milosti Božje, da kakav gorki korijen ne proklija pa unese zabunu i zarazi mnoge“ (Hebr. 12, 15).

Crkva hrvatskih mučenika / Foto: chm-udbina.com.hr

„Gdje ti je brat tvoj?“ (Post 4, 9),

Kada bismo se s Udbine danas razišli samo spomenom na prošle događaje, a ne bismo se zapitali što žrtva mučenika znači za naš život, naše bi hodočašće ostalo nedovršeno.

Božje pitanje: „Gdje ti je brat tvoj?“ (Post 4, 9), najprije nas vraća ljudima koji su nam najbliži. Gdje je muž ili žena od koje okrećemo glavu? Gdje su brat ili sestra s kojima smo prekinuli komunikaciju? Gdje je susjed s kojim se godinama sporimo? Gdje su osobe koje ogovaramo i klevećemo? Gdje je siromašan, bolestan, ponižen i napušten čovjek?

Ne možemo častiti mučenike i žrtve kojima je nasilno oduzet život, a ostati ravnodušni prema ugrožavanju ljudskoga života danas: prema pobačaju, eutanaziji, obiteljskom ili bilo kojem drugom nasilju; prema zanemarivanju starijih i bolesnih, patnji siromašnih, prognanih i napuštenih. Svaki ljudski život, od začeća do prirodne smrti, nosi neotuđivo dostojanstvo jer je čovjek stvoren na sliku Božju (usp. Post 1,27).

Božje pitanje „Gdje ti je brat tvoj?“ (Post 4,9) nas ne može ostaviti ravnodušni ni pred duhovnim siromaštvom naše europske civilizacije, gubitkom smisla, odricanjem i gaženjem kršćanskih korijena iz kojih je izrastao velik dio naše kulture i bogate baštine. Čovjek ne živi samo od materijalne sigurnosti. Potrebni su mu istina, ljubav, pripadnost, nada i otvorenost Bogu. Bez tih se temelja osiromašuju pojedinac, obitelj, narod i cijelo društvo.

„Gdje ti je brat tvoj?“ (Post 4, 9) – pita nas Bog i onda kada korupcija i gospodarski kriminal zajedničko dobro pretvaraju u privatnu korist; kada se radniku uskraćuje pravedna plaća; kada poštenje ustupaju mjesto vezama, pogodovanju i mitu.

Nepravda nanesena čovjeku ujedno je nepravda prema Domovini. Zato odgovornost za zajedničko dobro zahtijeva djelotvornu, poštenu i vjerodostojnu politiku. Svaka javna služba – društvena i crkvena, svaka na svojem području i na svoj način – mora biti istinsko služenje čovjeku: štititi njegovo dostojanstvo, promicati opće dobro, zauzimati se za najslabije među nama i odgovorno upravljati dobrima koja pripadaju svima.

Božje pitanje obuhvaća i pitanje kakav ćemo životni prostor ostaviti svojoj djeci i budućim naraštajima.

Briga za čovjeka ne može se odvojiti od brige za zemlju na kojoj živimo, od vode koju pijemo, od zraka koji udišemo i prirode od koje primamo hranu i sredstva za život. Na to nas upozorava i dokument Međunarodnoga teološkog povjerenstva Briga za naš zajednički dom – odgovoran i bratski odgovor Trojedinomu Bogu, objavljen 1. rujna ove godine pri Dikasteriju za nauk vjere.

Polazeći od kršćanske etike, dokument govori o „grijehu protiv stvorenoga svijeta i Stvoritelja“, jer takvim postupanjem „ne samo da zanemarujemo Božji naum i loše postupamo sa stvorenim svijetom, već nanosimo štetu i svojim bližnjima – osobito najsiromašnijima i budućim naraštajima“ (br. 97).

U tom svjetlu ne možemo prešutjeti ni zabrinutost koju u javnosti izazivaju vijesti o nepropisnom odlaganju i zbrinjavanju opasnoga otpada. Kad su ugroženi zdravlje ljudi, voda, tlo i zrak, nadležne institucije dužne su djelovati pravodobno, potpuno i transparentno: utvrditi činjenice, spriječiti opasnost, sanirati nastalu štetu i pozvati počinitelja „grijeha protiv stvorenog svijeta“ na odgovornost. Briga za stvoreni svijet nije sporedna tema, nego sastavni dio ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Na Božje pitanje: „Gdje ti je brat tvoj?“ (Post 4, 9), odgovaramo istinskim i djelotvornim bogoljubljem, čovjekoljubljem i domoljubljem koje ne traži neprijatelja da bi bilo snažno, nego izvire iz zahvalnosti, poštenja, odgovornosti, žrtve i predanoga služenja Bogu i čovjeku.

Poštivati one koji su položili život za Isusa Krista, Crkvu i slobodu Domovine znači čuvati život i dostojanstvo njezinih ljudi, osobito najslabijih, zauzimati se za pravednost i opće dobro, ali i odgovorno skrbiti o stvorenom svijetu i svim stvorenjima, iskazujući zahvalnost njihovu Stvoritelju.

Dan hrvatskih mučenika obilježen je u subotu, 12. rujna u svetištu Crkve hrvatskih mučenika na Udbini. Misno slavlje predslavio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić

Propovijed nadbiskupa Zgrablića na Udbini