U oproštajnim govorima, koje donosi evanđelist Ivan, Isus jasno povezuje dar vlastita života u vazmenom otajstvu s darom Duha koji će biti podijeljen njegovim učenicima. Uskrsnuvši i noseći na svojem tijelu biljege muke, On može izliti Duha i tako svoje učenike učiniti dionicima samoga svoga poslanja. Zatim, Duh je onaj koji će poučavati o svemu i dozivati u pamet sve što je Isus rekao jer, budući da je Duh istine, njemu pripada da upućuje učenike u svu istinu. U izvještaju iz Djela apostolskih Duh silazi na učenike okupljene u molitvi s Marijom, na dan Pedesetnice, i potiče ih na poslanje – da svim narodima navještaju Radosnu vijest. Prema tome, upravo je u snazi djelovanja Duha Svetoga sam Krist prisutan i djelatan u svojoj Crkvi, polazeći od njezina životnog središta, a to je euharistija. Unutar toga obzora razumije se i ključna uloga Duha Svetoga u euharistijskom slavlju te osobito s obzirom na pretvorbu. Brojna svjedočanstva crkvenih otaca pokazuju da su oni toga bili osobito svjesni. Sveti Ćiril Jeruzalemski u svojim Katehezama tvrdi kako mi zazivamo milosrdnoga Boga da pošalje svoga Duha Svetog nad darove koji su pred nama, kako bi on pretvorio kruh u Tijelo Kristovo i vino u Krv Kristovu. Ono što Duh Sveti dotiče je posvećeno i posvema promijenjeno. I sveti Ivan Zlatousti ističe da svećenik zaziva Duha Svetoga kad slavi žrtvu: poput Ilije, služitelj zaziva Duha Svetoga kako bi se po milosti koja silazi nad žrtvu užgale duše sviju. Za duhovni život vjernika više no ikad potrebna je jasnija svijest o bogatstvu anafore (velike euharistijske molitve pretvorbe): uz riječi koje je Krist izgovorio na Posljednjoj večeri, anafora sadrži i epiklezu, to jest zazivanje Oca da pošalje dar Duha kako bi kruh i vino postali Tijelo i Krv Isusa Krista i kako bi svekolika zajednica uvijek sve više postajala Tijelo Kristovo. Duh, kojega slavitelj zaziva, a koji se izlijeva nad darove kruha i vina, položene na oltar, isti je Duh koji se izlijeva nad, i koji sjedinjuje vjernike u jedno tijelo, čineći ih duhovnim prinosom koji je mio Ocu. Ovaj se euharistijski susret ostvaruje u Duhu Svetom koji nas – izlijevajući se na nas – rosom Duha svoga – mijenja i posvećuje. On u učeniku iznova budi odlučnu volju da drugima odvažno navješćuje ono što je sam čuo i vidio, kako bi i njih priveo istom susretu s Kristom. Na taj se način učenik, kojega Crkva šalje, otvara poslanju koje nema granica” (Sacramentum Caritatis 12-13). 

Dapače, jasno je vidljivo u bizantskoj liturgiji da se Duh Sveti u euharistiji ne izlijeva samo na prinesene darove već i na nas vjernike jer, čitamo u ”anafori sv. Ivana Zlatoustoga: Dajemo ti ovaj duhovni i nekrvni prinos i tražimo, molimo usrdno: pošalji Duha Svetoga na nas i na ove darove… Radi se dakle o dvostrukom zazivu za djelovanjem/izlijevanjem Duha na darove koji se posvećuju i na kršćansku zajednicu primajući snagu za jačanje međusobne ljubavi. Osobito biskup Fulgencije Ruspijski iz VI. stoljeća o ovoj istini dara/izljeva Duha nad euharistijsku zajednicu odiše rijetkom ljepotom i dubinom značenja: Krist je za nas umro iz ljubavi, stoga se u vrijeme euharistijske žrtve spominjemo njegove smrti i molimo da nam ta ista ljubav bude dana dolaskom Duha Svetoga… Kada sveta Crkva u trenutku žrtve tijela i krvi Kristove moli da Duh Sveti bude poslan, ona moli dar ljubavi kojim može održati jedinstvo Duha svezom mira. Posvećujuće djelovanje ne odnosi se samo na euharistijske darove kruha i vina, nego zahvaća unutarnju raspoloživost onih koji ih primaju, onih koji jesu dar, zajednica, Crkva. Božja ponuda i čovjekova spremnost na primanje susreću se u otajstvu djelovanja Duha”. (1)

U isto vrijeme je problem što ne shvaćamo da je u euharistiji Krist prisutan i prije i poslije blagovanja, dočim svi ostali sakramenti imaju posvećuju moć, kad ih primamo. U sakramentu euharistije je prisutna bit Tijela Gospodnjeg, ne samo u času, kad se tko s njim služi – in usu – nego i prije – ante usum – štoviše nezavisno od upotrebe/blagovanja: extra usum. (2)

Po svoj prilici, neshvaćanje potonjeg nas dovodi do možda pogrešnih tumačenja nekih dijelova Amoris Letitiae. Tako u bilješci (fusnoti) 351 navedene Pobudnice – odnosi se na izostanak subjektivne krivnje, zbog uvjetovanih i olakotnih čimbenika, gdje takva osoba može primati pomoć Crkve i u vidu sakramenata (usp. Amoris Letitia 305)- stoji: U određenim slučajevima to može uključivati također pomoć sakramenata. Zbog toga svećenike podsjećam da ispovjedaonica nije soba za mučenje, već mjesto susreta s Gospodinovim milosrđem. Želim isto tako istaknuti da euharistija nije nagrada za savršene, već velikodušni lijek i hrana za slabe. 

Budući da je u sakramentu euharistije bit Tijela Gospodnjeg prisutna in usu, ante usum et extra usum – u upotrebi, prije upotrebe i izvan upotrebe/blagovanja – Tijela Kristova, što potvrđuje da je sakrament euharistije, kao takav, u svakom svojem dijelu velikodušni lijek i hrana za slabe. Sakrament euharistije nije samo pričest jer, čak i ”kada nije moguće pristupiti pričesti, sudjelovanje u misi/sakramentu euharistije ostaje potrebno, valjano, znakovito i plodonosno. U takvim je okolnostima dobro njegovati želju za punim sjedinjenjem s Kristom, primjerice prakticiranjem duhovne pričesti, koju je hvalio Ivan Pavao II. u Ecclesia de Eucharistia, a preporučivali učitelji duhovnog života” (Sacramentum Caritatis 55). ”Crkva je pozvana tijekom svoga zemaljskog hodočašća očuvati i promicati kako zajedništvo s trojstvenim Bogom tako i zajedništvo među vjernicima. U tu svrhu ona ima riječ i sakramente, poglavito euharistiju, od koje ona neprekidno živi i raste i u kojoj istodobno izražava samu sebe. Nije slučajno da je izraz zajedništvo postao jedan od naziva toga uzvišenog sakramenta. Euharistija se dakle javlja kao vrhunac svih sakramenata u privođenju savršenstvu zajedništva s Bogom Ocem putem poistovjećivanja s njegovim Sinom Jedinorođencem po Duhu Svetom. Oštroumnom vjerom tu je istinu izrazio istaknuti pisac bizantske tradicije: u euharistiji, za razliku od svih ostalih sakramenata, otajstvo zajedništva tako je savršeno da nas privodi vrhuncu svih dobara: to je krajnji cilj svake ljudske želje, jer tu dolazimo Bogu i Bog nam se pridružuje u najsavršenijem sjedinjenju. Upravo zato dobro je njegovati u duši stalnu želju za sakramentom euharistije. Iz toga proizlazi praksa duhovne pričesti, koja je sretno već stoljećima ustaljena u Crkvi i koju su preporučivali sveti učitelji duhovnog života. Sveta Terezija od Isusa piše: Kada ne primate pričest i ne sudjelujete na misi, možete se duhovno pričestiti, što predstavlja korisnu vježbu… Time se u vama snažno utiskuje ljubav našega Gospodina” (Ecclesia de Eucharistia 34).

Nakon toga zbrka nastaje jer se euharistija svodi samo na trenutak pričesti. Sakrament euharistije za razliku od nekih drugih sakramenta – kao što su krštenje u smrtnoj pogibli ili pomirenje u smrtnoj pogibli – nema svoj nužni dio. Ne postoji nužni dio sakramenta euharistije koji bi se mogao neovisno o ostalim dijelovima izvršiti, kao npr. samo pretvorba bez svih ostalih dijelova euharistije. 

Shodno tomu, inzistirati samo na pričesti i samo taj dio promatrati kao cjelokupni sakrament euharistije pomalo je površno i može dovesti do zabluda, koje se na žalost i danas događaju. Naprosto, u našoj zapadnjačkoj glavi, euharistiju svodimo na trenutak pričesti ili na Presveti oltarski sakrament. Srećom, prva pričest nije nešto što se može dogoditi izvan mise – sakramenta euharistije – ili bez mise, već primamo taj sakrament upravo po sudjelovanju u sv. misi i ta sveta misa jest sakrament prve svete pričesti/sakrament euharistije. 

(1) Usp. Leo Joseph kard. SUENENS, Duh Sveti, životni dah Crkve – Knjiga I., Zagreb, 2018., 43-44.

(2) Usp. Ivan BUJANOVIĆ, Sveti Sakramenti po nauku Katoličke Crkve, Zagreb, 1895., 300.

Fra Mate Bašić

Fra Mate Bašić je član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu. Živi i djeluje u samostanu i crkvi sv. Franje Asiškog na Kaptolu u Zagrebu. Doktorand je na doktorskom studiju iz sustavne dogmatske i biblijske teologije na KBF-u u Zagrebu. Nacionalni je duhovni asistent OFS-a i područni duhovni asistent za zagrebačko područje. Voditelj je Povjerenstva za promicanje duhovnih zvanja Hrvatske redovničke konferencije. U samostanu je duhovnik i ispovjednik, kateheta za mlade i odrasle. Duhovnik je i vodi devedesetodnevni program za muškarce EXITUS te istoimeno bratstvo.