„hrvatska Mala Terezija“

Danica Širola bila je učiteljica i pjesnikinja, a u narodu je poznata i kao „hrvatska Mala Terezija“. Već kao djevojčica izrazila je želju za odlaskom u samostan, a s 20 godina položila je doživotni zavjet djevičanstva, zavjet vjernosti Svetom Ocu te zavjet da će otići u samostan čim uzmogne. To je i učinila pa se tako pridružila samostanu sestara uršulinki u Varaždinu.

Pri liječničkom pregledu otkrivena joj je tuberkuloza te joj je liječnik savjetovao da napusti samostan. Na glasu svetosti preminula je 2. rujna 1926., u 27. godini života, od posljedica bolesti, donosi Zagrebačka nadbiskupija.

Jedna bolesna žena i Isus koji ulazi „kuću njezine nemoći“

Evanđelist Luka pripovijeda: „Ustavši iz sinagoge, uđe u kuću Šimunovu“ (Lk 4,38). Isus iz javnoga prostora ulazi u običnu kuću. Iz sinagoge, gdje je poučavao mnoštvo, dolazi u dom jedne obitelji.

Šimunovu je punicu mučila „velika ognjica“. Luka, koji je prema predaji bio liječnik, precizno opisuje težinu njezine bolesti. No važnije od medicinskoga opisa jest ono što ukućani čine: „Zamole ga za nju.“ Ne mogu je sami izliječiti, ali mogu njezinu nemoć donijeti Isusu. To je jedna od ljepših slika zagovorne molitve.

Žena možda nije mogla ni govoriti ni ustati, ali oko nje bili su oni koji su molili. Kada mi više nemamo snage moliti, Crkva moli za nas. Kada bolesnik ne može izgovoriti molitvu, moli njegova obitelj. Kada čovjek zbog straha, boli ili očaja više ne nalazi riječi, zajednica ga donosi pred Gospodina. Kristova se veličina očituje u njegovoj blizini.

Sin Božji ne spašava čovjeka izdaleka.

On mu se približava, ulazi u njegovu kuću, dotiče njegovu bolest i preuzima njegovu nemoć.

Evanđelje dalje svjedoči da su mu donosili bolesnike od različitih bolesti, „a on bi na svakoga od njih stavljao ruke i ozdravljao ih“ (Lk 4,40). Luka namjerno naglašava: na svakoga.

Za Krista čovjek nije slučaj, broj ni dijagnoza. To ne znači da će svaka naša bolest biti čudesno uklonjena.

Danica Širola molila je za ozdravljenje, liječila se i boravila u sanatorijima, ali nije ozdravila od tuberkuloze.

Ipak, Krist ju nije napustio. Njezino najveće ozdravljenje nije bilo tjelesno. Ono se sastojalo u tome da bolest nije uspjela zarobiti njezinu dušu, pretvoriti je u ogorčenu osobu niti ugasiti njezinu ljubav prema Bogu i ljudima.

Najveće zlo nije tjelesna bolest, nego ono što čovjeka odvaja od Boga.

Krist katkad uklanja križ, a katkad čovjeku daje snagu da ga nosi. U oba slučaja ostaje Spasitelj. Najveće zlo nije tjelesna bolest, nego ono što čovjeka odvaja od Boga. Zato Isus liječi bolesne, ali oslobađa i od zlih duhova. On je došao obnoviti cijeloga čovjeka: njegovo tijelo, dušu, slobodu i odnos s Bogom.

Danica je u svojoj bolesti otkrila da Krist ulazi i u kuću ljudske nemoći. Nije ga susretala samo u trenutcima radosti, nego i pokraj bolesničkoga kreveta. Bolest joj je mnogo toga oduzela, ali joj nije mogla oduzeti Isusa.

Krist nas podiže kako bismo služili

Nakon ozdravljenja Šimunove punice događa se nešto naizgled obično, ali teološki vrlo duboko. Ona „odmah ustade i posluživaše im“ (Lk 4,39). Isus je nije podigao samo kako bi se bolje osjećala. Vratio joj je snagu kako bi ponovno mogla ljubiti i služiti. Služenje nije cijena koju ona mora platiti za ozdravljenje. Ono je plod primljene milosti. Ne služi kako bi zaslužila Isusovu naklonost, nego služi jer ju je već primila.

Tko je doista susreo Krista ne može primljeni dar zadržati samo za sebe.

Danica Širola upravo je tako razumjela svoj poziv.

Željela je stupiti u samostan, ali zbog protivljenja obitelji i narušena zdravlja ta joj se želja nije ostvarila. Mogla je zaključiti da je njezin život izgubio smisao. Umjesto toga prihvatila je da se Bogu može potpuno pripadati i usred svijeta. To je velika duhovna sloboda: ne dopustiti da nas vlastita neostvarena želja učini zavidnima na dobru drugoga.

Danica je, naprotiv, svoje odricanje pretvorila u dar za druge. Čak je i tijekom bolesti posjećivala druge bolesnice. Sama je trebala pomoć, a ipak je primjećivala one kojima je bilo još teže. Bol nije potpuno uklonjena iz njezina života, ali je prestala biti tamnica duše.

Današnja kultura nameće nam pitanje o koristi: „Što ću od toga dobiti?“ Evanđelje pred nas stavlja pitanje: „Komu mogu poslužiti?“

Danica je iz molitve crpila svoju snagu

Danica se nije prestala darivati, unatoč tjelesnoj slabosti.  Još kao djevojčica poslije nastave navraćala je u crkvu svetoga Vinka i zadržavala se u molitvi pred svetohraništem. Nakon prve svete pričesti osjetila je duboku čežnju za čestim primanjem Kristova tijela.

Kao odrasla djevojka svakodnevno je sudjelovala na svetoj misi i primala svetu pričest, čak i kada joj je zbog bolesti bio potreban štap i tuđa pomoć. Njezina molitva nije bila lažna utjeha nego snaga koja ju je otvarala svima kojima je mogla pomoći. Pisala je pjesme, dnevnike i pisma. Riječju i perom željela je širiti ljubav prema Srcu Isusovu.

Svetost je moguća i onda kada se planovi ruše

Istodobno, u molitvi je učila prihvaćati Božju volju. Život joj nije tekao prema planu koji je zamišljala. Ipak, postupno je shvatila da kraljevstvo Božje ne počinje onda kada se ostvaruju svi naši planovi, nego kada se u nama ostvaruje Božja volja.

Kraljevstvo je Božje ondje gdje čovjek govori: „Budi volja tvoja.“ Ono je već prisutno gdje Krist vlada ljudskim srcem, ali svoju puninu čeka u vječnosti. Danica je živjela između tih dviju stvarnosti: pripadala je Kristu na zemlji i čeznula za puninom zajedništva s njime na nebu.

Posljednje riječi njezina dnevnika bile su: „Moj Isuse, hvala!“ Te riječi ne znače da bolest nije boljela niti da nije bilo unutarnjih borbi. One znače da bolest i smrt nisu uspjele potisnuti zahvalnost. Danica nije zahvaljivala zato što je svaki put razumjela Božji naum, nego zato što je vjerovala Onomu koji ju je tim putem vodio.

Danica nije postala prepoznatljiva zato što je učinila nešto bučno i spektakularno. Njezina se veličina oblikovala u svakodnevici: pred svetohraništem, u učionici, u obiteljskome domu, u bolesničkoj postelji i u prihvaćanju da su vrata samostana njoj ostala zatvorena.

Pokazala je da svetost nije privilegij onih kojima se život razvija prema njihovim željama. Svetost je moguća i onda kada se planovi ruše, zdravlje slabi, a put postaje trnovit.

A kada se nađemo pred križem koji ne možemo ukloniti, daj nam vjeru da ga nosimo s tobom. Tada ćemo i mi, poput Danice, u radosti i žalosti, u zdravlju i bolesti, u životu i na času smrti moći izgovoriti riječi potpuna predanja: „Moj Isuse, hvala!“ 

Cijelu homiliju zagrebačkog nadbiskupa o obljetnici smrti Danice Širole možete pročitati na mrežnoj stranici IKA-e.