S Božjom riječi u današnjem danu! Svakog dana donosimo duhovni poticaj za ohrabrenje i promišljanje.
Opraštaj, kažem ti, ne do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam! (Mt 18, 22)
Liturgija dana (13. rujna):
Prvo čitanje:
Sir 27,30 – 28,7
Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu, pa kada budeš molio, grijesi će se tvoji oprostiti.
Mržnja i srdžba jednako su gnusne i grešan ih čovjek obje u sebi nosi. Tko se osvećuje, njemu se Gospodin osvećuje i dobro pazi na grijehe njegove. Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu, pa kad budeš molio, grijesi će se tvoji oprostiti. Ako čovjek goji mržnju na drugoga, kako može od Gospodina tražiti ozdravljenje? Kad s čovjekom sličnim sebi nema milosrđa, kako može moliti se za svoje grijehe? On, koji je sâm od mesa, goji osvetljivost, pa tko će mu oprostiti grijehe? Misli na konac svoj i prestani s mržnjom; sjeti se raspadanja i smrti i vrši zapovijedi. Misli na zapovijedi i ne mrzi na bližnjega i na savez Svevišnjega pa oprosti krivicu.
Psalam:
103,1-4.8.10-12
Milosrdan je i milostiv Gospodin, spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.
Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina
i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina
i ne zaboravi dobročinstava njegovih!
On ti otpušta sve grijehe tvoje,
on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
on ti od propasti izbavlja život,
kruni te dobrotom i nježnošću.
Jarostan nije za vječna vremena
niti dovijeka plamti srdžba njegova.
Ne postupa s nama po grijesima našim
niti nam plaća po našim krivnjama.
Jer kako je nebo visoko nad zemljom,
dobrota je njegova s onima koji ga se boje.
Kako je istok daleko od zapada,
tako udaljuje od nas bezakonja naša.
Drugo čitanje:
Rim 14,7-9
Živimo ili umiremo – Gospodinovi smo!
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima
Braćo! Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li dakle ili umiremo – Gospodinovi smo. Ta Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima.
Evanđelje:
Mt 18,21-35
U ono vrijeme: Petar pristupi Isusu i reče:
»Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?« Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.« »Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: ’Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.’ Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti. A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: ’Vrati što si dužan!’ Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: ’Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.’ Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga. Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: ’Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.«
Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral
Riječ Božju tumači preč. Josip Šimatović:
Gospodine, koliko puta da oprostim svomu bratu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?
Zanimljivo je Petrovo pitanje. Kao da želi postaviti granicu. Kao da želi znati postoji li broj do kojega treba biti velikodušan. Sedam puta? To već zvuči puno. Kao da Petar pita: Gospodine, koliko još puta moram oprostiti? Kada mogu reći: sada je dosta?
A Isus odgovara: „Ne kažem ti do sedam, nego do sedamdeset puta sedam.“ Drugim riječima – nemoj računati. Ljubav ne vodi knjigu dugova, ona ne vodi bilješke tvojih propusta.
A onda Isus pripovijeda prispodobu o čovjeku kojemu je gospodar oprostio golem dug. Dug koji nikada ne bi mogao vratiti. I upravo taj čovjek, nakon što mu je toliko toga oprošteno, izlazi i traži od svoga dužnika da mu vrati ono što mu duguje.
Kako je moguće da čovjek kojemu je toliko oprošteno sam ne zna oprostiti?
Možda zato što je lako primiti milosrđe, a puno teže dopustiti da nas ono promijeni. Svi mi volimo Božje oproštenje. Volimo znati da Bog razumije naše slabosti, naše padove i naše pogreške. Zato nas Isus danas pita: Dopuštam li Božjem oproštenju da promijeni moj odnos prema drugima?
Kršćanin ne može živjeti samo od primljenoga oprosta. Primljeni oprost treba postati oprost koji darujemo.
Oprost ne znači zaboraviti. Ne znači reći da se zlo nije dogodilo. Ne znači nazvati nepravdu pravdom. Ne znači odreći se istine o žrtvi. Oprost znači nešto drugo. Oprost znači odlučiti da zlo koje mi je učinjeno neće određivati kakav ću čovjek postati.
Mogu pamtiti i tražiti istinu. Mogu tražiti pravdu i mogu čuvati uspomenu na nevine, ali ne moram zbog toga mrziti. To je jedan od najtežih oblika kršćanske slobode.
Jučer smo na Udbini obilježili Dan hrvatskih mučenika. Sjetili smo se tolikih ljudi koji su kroz našu povijest stradali zbog vjere, vjernosti, savjesti i pripadnosti svome narodu. I upravo zato današnje Evanđelje dolazi kao svojevrsni nastavak jučerašnjega dana. Jer pitanje nije samo: jesmo li spremni sjećati se svojih mučenika? Pitanje je i:
Što ćemo učiniti s ranama koje nosimo?
Naša je novija povijest također puna rana. Domovinski rat ostavio je iza sebe poginule, nestale, ranjene, prognane i obitelji koje i danas nose svoju bol. Iza ratova, nasilja i nepravdi ostaju rane koje nije moguće jednostavno izbrisati. Zato oprost nije lagana riječ. Ne možemo od čovjeka koji je izgubio najbližega tražiti da zaboravi.
Ne možemo od majke koja još uvijek čeka istinu o svome sinu reći: „Zaboravi.“ Ne možemo od žrtve tražiti da se pravi kao da se ništa nije dogodilo. Kršćanski oprost ne počinje zaboravom. Počinje istinom. Treba imenovati zlo. Treba čuvati uspomenu na žrtve. Treba tražiti istinu i pravdu.
Nakon svega toga kršćanin je pozvan učiniti još nešto: ne dopustiti da nasilje koje je doživio postane nasilje koje će prenositi drugima. Jer ako mržnju predamo svojoj djeci, onda smo dopustili da zlo nastavi živjeti kroz nove naraštaje. Možemo svoju djecu učiti istini o Domovinskom ratu, o žrtvama i o vrijednosti slobode, a istodobno ih učiti da nijedan čovjek nije rođen da bi mrzio drugoga čovjeka. Možemo voljeti svoj narod, a ne mrziti drugi narod. Možemo biti zahvalni onima koji su branili našu domovinu, a istodobno moliti da se nikada više ne dogodi rat.
Možemo čuvati sjećanje, a graditi pomirenje.
To nije zaborav, to je kršćanska pobjeda nad zlom. Isus nam na križu pokazuje da posljednju riječ ne smiju imati ni nasilje ni osveta, posljednju riječ ima ljubav. Mučenici nas uče vjernosti Kristu, a Krist nas uči da vjernost njemu nikada ne može biti odvojena od ljubavi.
I zato se danas možemo zapitati: Hoću li svojim životom prekinuti lanac mržnje ili ću ga nastaviti? Možda upravo tu počinje naše kršćansko poslanje nakon svih ratova i svih naših povijesnih rana. Možda svatko od nas u sebi nosi neko ime, nekoga kome teško opraštamo. Nekoga čiju nepravdu još uvijek nosimo ili nekoga za koga mislimo: „Ne mogu mu oprostiti.“
Možda i ne možemo sami. Ali možemo početi moliti za milost da jednoga dana možemo. Možemo moliti:
Gospodine, ja još ne mogu oprostiti, ali želim. Promijeni moje srce.
I možda je upravo to početak oproštenja. Neka nam Gospodin udijeli milost da pamtimo bez mržnje, da tražimo istinu bez osvete, da čuvamo uspomenu bez želje za zlom.
I neka nam zagovor Blažene Djevice Marije i svih hrvatskih mučenika pomogne da nikada ne zaboravimo njihovu žrtvu, ali i da nikada ne zaboravimo Kristovu riječ: „Ne kažem ti do sedam, nego do sedamdeset puta sedam.“ Ljubav na kraju pobjeđuje. Amen.