Sveti Otac u katehezi 19. kolovoza najprije je iznio nauk konstitucije Drugoga vatikanskog koncila Sacrosanctum concilium (SC) o svetoj glazbi:

„Glazbena predaja opće Crkve predstavlja blago neprocjenjive vrijednosti koje se između ostalih izraza umjetnosti ističe posebno time što sveto pjevanje, združeno s riječima, tvori potrebit i sastavni dio svečane liturgije“ (SC, 112),

te se pojašnjava: „Sveta će glazba biti to svetija što se tješnje poveže s liturgijskim činom, bilo da ugodnije izrazi molitvu ili promiče jednodušnost, bilo da svete obrede obogati većom svečanošću“.

Glazba je, naime, dio liturgijskoga čina, a ne tek ukras slavlja.

U liturgiji pjevati i svirati znači moliti, usklađujući vlastito srce sa srcima sestara i braće i s Bogom, u djelatnom sudjelovanju u otajstvu koje se slavi.

Pjevanje, osim toga, promiče zajedništvo. Simfonijom glasova pridonosi sjedinjenju srdaca, nadilazeći razlike među ljudima i okupljajući sve u hvali Bogu. Tako ono postaje epifanija Crkve, osjetljivo očitovanje zajedništva koje pripada samoj njezinoj naravi.

pjesmarica/ Foto: Canva

Iz dubokoga teološkog značenja svetoga pjevanja, kao sastavnoga dijela liturgijskoga čina, proizlaze i određeni zahtjevi.

Prvi je da ono, neovisno o modi ili posebnim senzibilitetima autora, liturgijsko pjevanje na svim razinama mora odgovarati onomu što je najprikladnije za određeni trenutak slavlja.

Njegov oblik, osobito u melodijskom pogledu, mora biti istodobno plemenit i jednostavan, visoke glazbene kvalitete i lako izvediv, ponajprije kada je namijenjen pjevanju cijele zajednice (usp. SC, 121).

Iz istoga razloga Koncil preporučuje da i tekstovi budu prikladni, sadržajno duboki, a istodobno lako razumljivi, nadahnuti ponajprije Svetim pismom, liturgijskim knjigama i duhovnom Predajom Crkve.

Što se tiče konkretnoga načina na koji se to može ostvarivati putem posebne uloge svete glazbe, Konstitucija daje jasan odgovor:

„Neka se promiču poklici vjernika, odgovori, psalamsko pjevanje, antifone, pjesme“, kao i „sveta šutnja“ (SC, 30), te svakoga, bilo služitelja bilo vjernika, potiče da vrši „sve i samo ono što mu prema naravi obreda i liturgijskim propisima pripada“ (SC, 28), u skladnoj ravnoteži različitih službi, pojedinih sudjelovanja i trenutaka šutnje.

Foto: Vatican Media

Koncil zatim veliku vrijednost pridaje gregorijanskom pjevanju, premda iz slavlja ne isključuje druge vrste svete glazbe.

Posebna se pozornost posvećuje i orguljama (usp. SC, 120), dok se uporaba drugih glazbala dopušta „ako su prikladna za svetu uporabu ili se za nju mogu prilagoditi, ako odgovaraju dostojanstvu hrama i doista pridonose izgradnji vjernika“ (SC, 120).

Draga braćo i sestre, crkveni su oci visoko cijenili liturgijsko pjevanje kao simbol crkvenoga zajedništva.

Stoga možemo zaključiti ovim lijepim riječima svetoga Ignacija Antiohijskoga: „Vi, svaki pojedinačno, postanite zbor kako biste, skladni u slozi i primajući u jedinstvu Božji ton, jednodušno po Isusu Kristu pjevali Ocu, da vas on čuje i po dobrim djelima koja činite prepozna da ste udovi njegova Sina“ (Poslanica Efežanima, 4, 2).

Papinu katehezu u cijelosti možete pročitati na stranicama IKA-e.