Švicarska već dugo održava pomno uravnoteženu granicu između vojne spremnosti i civilnoga života. Nova izmjena vojnoga zakona sada narušava jedno od najstarijih načela u zemlji o ulozi vjerskih službenika. Od 1. lipnja svećenici, redovnici i članovi redovničkih zajednica više nisu automatski izuzeti od obveznoga vojnoga roka u Švicarskoj. Reformom je već pozvano devet članova klera, što je potaknulo kršćanske vođe na pitanje je li država podcijenila važnost duhovne skrbi u vremenima krize, prenosi portal Katoličkog tjednika.

Religija i uvjerenja

Švicarski muškarci koji su proglašeni sposobnima za vojsku općenito su dužni odslužiti oko osam mjeseci vojnoga roka, obično u dobi između 18 i 30 godina. Naraštajima je kler bio izuzet od te obveze jer se smatrao neophodnim za civilno stanovništvo, osobito u ratnim vremenima. To je načelo sada napušteno. Vlada je branila izmjenu tvrdeći da prvotna svrha izuzeća – osiguravanje dostupnosti duhovne skrbi za civile tijekom sukoba – više ne odražava stvarnost suvremenoga švicarskog društva.

S obzirom na nagli porast vjerske neopredijeljenosti, vlasti su očito zaključile da se svećenička služba više ne može smatrati neophodnom na isti način.

Ovaj je argument izazvao reakciju biskupa Alaina de Raemyja, pomoćnoga biskupa Lugana i voditelja Švicarske vojne kapelanije. On je ovaj zakon opisao zakon kao pokazatelj „manjka poštovanja prema stanovništvu“. Njegov prigovor nije samo u zaštiti svećenika od vojne službe. Riječ je o temeljnoj pretpostavci da je vjerska služba postala suvišna. De Raemy je ukazao na pandemiju koronavirusa kao dokaz da duhovna skrb postaje osobito važna kada se društva suočavaju sa strahom, smrću i neizvjesnošću.

Ako se od svećenika bude zahtijevalo da služe u vojsci tijekom budućega rata ili velike krize, upitao je, tko će pružati tu potporu civilima?

„Kako ćemo se snaći u vrijeme rata i budućih kriza ako svećenici moraju služiti u vojsci? Kakav je plan Saveznoga vijeća?“, upitao je.

Švicarski savez slobodnih crkava također je kritizirao reformu, tvrdeći da vjerske zajednice na koje utječe ova promjena nisu bile valjano konzultirane. Savez je poručio kako bi se takvo savjetovanje uobičajeno očekivalo kada zakon izravno mijenja položaj vjerskih zajednica.

Geografski osvrt

Ovaj spor otkriva upečatljiv paradoks u suvremenoj Švicarskoj. Zemlja u demografskom smislu postaje sve manje religiozna, no pad formalne vjerske pripadnosti ne znači nužno da potreba za duhovnom skrbi nestaje tijekom izvanrednih stanja. Prema vladinoj statistici, 32 % stanovništva izjašnjava se katolicima, a 20 % evangelistima. Istodobno, osobe bez vjerske pripadnosti sada čine oko 34 % stanovništva, u usporedbi sa samo 1 do 2 % prije otprilike 50 godina.

Ta je preobrazba ključna za vladino obrazloženje. Ona je ujedno i temelj zabrinutosti kritičara. Sekularizirano društvo može razumno zaključiti da država ne bi trebala povlašćivati vjerske ustanove. No pitanje je li duhovna skrb društveno vrijedna razlikuje se od pitanja koliko ljudi formalno pripada nekoj religiji. Bolnice, zatvori, vojne postrojbe i zajednice pogođene katastrofama često se suočavaju s pitanjima tuge, krivnje, smrti, nade i smisla, koja se ne mogu svesti na tehničke ili administrativne probleme. Argument koji iznose švicarski kršćanski vođe jest da prisutnost kapelana nije nužno opravdana vjerskom statistikom stanovništva, nego potrebama ljudi koji se nađu u ekstremnim okolnostima.

Praktične posljedice novoga zakona i dalje su neizvjesne.

Još nije jasno hoće li kleru pozvanom u vojnu službu biti dopušteno ispunjavanje zakonskih obveza u sklopu vojne kapelanije ili će se od nekih zahtijevati služenje u drugim vojnim ulogama, što potencijalno uključuje i borbene dužnosti. Švicarskim građanima s prizivom savjesti na vojnu službu općenito može biti dopušteno služenje u civilnoj službi, iako moraju služiti dulje razdoblje. Za kler je, međutim, to pitanje složenije. Njihov prigovor nije nužno usmjeren protiv same vojne službe, nego protiv posljedica uklanjanja vjerskih službenika iz civilnoga stanovništva upravo onda kada bi kriza njihovo djelovanje mogla učiniti najpotrebnijim.

Praktični ili teoretski problem?

Važne su i same brojke. Švicarska ima oko 2,7 milijuna katolika, kojima služi približno 1800 svećenika. Čak i ako se u bilo kojem trenutku pozove samo mali broj klera, utjecaj bi mogao biti znatan u zemlji u kojoj je katoličko svećenstvo već sada brojčano prilično ograničeno.

Reforma dolazi i u kontekstu specifične švicarske nacionalne povijesti. Više od dva stoljeća zemlja održava politiku vojne neutralnosti i nije sudjelovala u inozemnom oružanom sukobu od kraja 19. stoljeća. Zbog te se povijesti rasprava može činiti teoretskom. Ipak, neutralnost ne uklanja mogućnost krize.

Švicarska i dalje održava obvezni vojni rok upravo zato što državne vlasti prepoznaju da se sigurnosni uvjeti mogu promijeniti.

Pitanje koje je pokrenuo biskup de Raemy stoga je šire od samoga statusa svećenika u uniformi. Ako vlada zaključi da vjerska služba više nije neophodna jer se manje ljudi poistovjećuje s organiziranom religijom, što se događa kada se društvo suoči s okolnostima u kojima ljudi odjednom potraže upravo one oblike pratnje koje je svakodnevni život učinio manje vidljivima? Odgovor na to pitanje odredit će hoće li novi zakon predstavljati jednostavnu modernizaciju zastarjelog izuzeća ili pak nesposobnost prepoznavanja da se neki oblici javne službe ne mogu mjeriti isključivo brojkama.