Ogovaranje. Laž. Laskanje. Grube riječi.

Malo je vrlina za koje smo toliko sigurni da ih posjedujemo, a toliko često padamo upravo na tom terenu – u onome što izgovaramo.

U svojoj novoj knjizi Training the Tongue and Growing Beyond Sins of Speech, dominikanac fr. Gregory Pine polazi upravo od te neugodne istine:

Govor nije sporedna, nego središnja dimenzija duhovnog života, jer riječima ili gradimo zajedništvo s Bogom i bližnjima, ili ga razaramo. Oslanjajući se na tomističku tradiciju i vlastito pastoralno iskustvo, fr. Gregory Pine ne nudi tek popis zabrana, već konkretan put – od istinoljubivosti i ispravnog korigiranja do humora i molitve – kojim jezik od oruđa grijeha postaje sredstvo milosti.

Dominikanci.hr donose prijevod preporuka fr. Gregory Pinea o ‘bratskoj opomeni’ iz njegove knjige:

Prvo, odaberite prikladno vrijeme i okruženje za upućivanje ispravka.

Neke stvari najbolje je riješiti odmah, čak i ako je kontekst javan. Odgoda može učiniti ispravak pretjerano dramatičnim. Druge stvari najbolje je riješiti nasamo, osobito kad se tiču osjetljivih pitanja. Ne želite nekoga nepotrebno isprovocirati zbog žurbe ili neuglađenosti. Trebamo se potruditi uvažiti osjećaje svoga bližnjega, a da pritom ne postanemo pretjerano promišljeni u pristupu. Ukratko, ozbiljnost naše zabrinutosti trebamo priopćiti na pravovremen način.

Zatim, postavite ton.

Priopćite svoju zabrinutost samim načinom na koji pokrenete temu. „Želim s tobom razgovarati o nečemu važnome. Možda će to biti teško čuti.“ Ispravak je oblik ukora. Čak i ako bude prihvaćen, vjerojatno će malo zaboljeti. Možemo pomoći da stvari bolje proteknu priznajući tu činjenicu. Povjerenje se gradi kad se trudimo komunicirati izravno.

Potom, izrazite svoju naklonost.

Važno je drugoj osobi na neki način dati do znanja: stalo mi je do tebe. Sama vaša spremnost da osobu ispravite to zapravo pokazuje, utoliko što smatrate da se u tu osobu i taj odnos isplati ulagati te ste voljni riskirati nelagodu radi toga. No pomaže učiniti taj kontekst prijateljske brige izričitim; inače njihova emocionalna reakcija može zamagliti njihovu svijest o ispravku.

Neki preporučuju da se počne s komplimentom ili riječju zahvalnosti. Ipak, nemojte pretjerivati. Previše pohvale može djelovati neiskreno. Kada pokažete primjerenu mjeru poštovanja, jasno dajete do znanja da je vaš pristup uravnotežen i da je vaša kritika lokalna, a ne globalna.

Nadalje, kad upućujete ispravak, što jednostavnije to bolje.

Najbolje je ne upuštati se u složenosti mogućih namjera ili motiva počinitelja. „Pretpostavljam da si to učinio jer…“ Umjesto toga, jednostavno objasnite kako vi vidite situaciju. Počnite s činjenicama i predložite promjenu. Možete priznati težinu predložene promjene. Izazivate nekoga da promijeni svoj život, a to je za mnoge ljude teško i zamisliti, a kamoli ostvariti.

Predstavite se kao onaj koji nudi pomoć, a ne onaj koji izriče osudu. Nemojte samo baciti bombu i ostaviti drugu osobu da se nosi s posljedicama. Želimo da naš ispravak bude doživljen kao ohrabrenje.

To možete dodatno postići pomažući drugoj osobi da odbaci iskrivljene predodžbe.

Primanje ispravka može djelovati potpuno obeshrabrujuće ili deprimirajuće. Kod primanja ispravka sklonost može biti generalizirati ili katastrofizirati. Smještanje ispravka u kontekst može pomoći da se te misli drže podalje od primatelja:

„Znam da se trudiš.“; ili: „Uglavnom je dobro; samo je ova jedna stvar.”; ili: „Ne, tvoje vrijeme nije bilo protraćeno. Puno smo naučili kroz ovaj proces.“ Možete ponuditi i nadu: „Ne bih to spominjao da ne mislim da to možeš postići.“; ili: „Javi mi ako ti mogu na bilo koji način pomoći.“

Ne dijelite svjedodžbu s ocjenama. Pozivate tu osobu da bude bolja.

Nakon što uputimo ispravak, važno je ostati dostupan za razgovor koji slijedi.

Ispravljena osoba bolje će reagirati ako osjeti da za nju imate suosjećanje, a ne da njome samo upravljate. Možda postoji pozadinska priča, a situacija može biti složenija nego što ste zamišljali. Njoj može pomoći da to objasni. Spremnost da ostanete u razgovoru pokazuje upravo onu brigu s kojom ste oblikovali svoj ispravak.

Ovisno o okolnostima, ta osoba može imati i vlastitu povratnu informaciju – a ako se ona treba promijeniti, možda će to zahtijevati i promjenu s vaše strane. Ispravak nije samo prenošenje informacije. To je i ulaganje u odnos.

Uz sve to, važno je razgovor držati usmjerenim.

Recimo, suočite kolegu jer nije obraćao pozornost na vašu prezentaciju na nedavnom sastanku. On vam može uzvratiti da ste dosadni. Lako bi bilo skliznuti u razmjenu optužbi ili pravu svađu. Douglas Stone i Sheila Heen to nazivaju „prebacivanjem kolosijeka“ (switchtracking) i nude koristan način da se s time nosi. Predlažu sljedeću intervenciju:

„Vidim dvije povezane, ali odvojene teme o kojima trebamo razgovarati. Obje su važne. Razgovarajmo cjelovito o svakoj temi, ali odvojeno, dajući svakoj svoj vlastiti kolosijek. Kad završimo s prvom temom, vratit ćemo se i razgovarati o drugoj.“

Druga strana može biti sklona reaktivnosti, a vi sami skloni ogorčenju, no jasno formulirana izjava može pomoći smiriti situaciju i omogućiti vam da bit ukora tretirate onako kako to zaslužuje.

Naposljetku, recimo nešto o ljutnji.

U većini slučajeva blagost je najbolja preporuka za ispravak. Blagost drugome poručuje da mu želite dobro i može smiriti napete situacije. Pokazuje da ispravak nije „ja protiv tebe“, nego „mi protiv prepreke“. No u određenim situacijama blagost može djelovati distancirano, gotovo kao da ste iznad cijele stvari.

U takvim trenucima može biti prikladno pokazati malo svoje frustracije. Dašak ljutnje na svoj način priopćava ozbiljnost ispravka. I dok savršena blagost može djelovati gotovo neljudski, ljutnja (u malim dozama) može biti vrlo humanizirajuća. Ljutnja ima određenu izravnost. Reagirate jer je propust druge osobe povrijedio vas ili nekoga do koga vam je stalo. Drugoj osobi može pomoći da to zna.