Viteški red templara osnovan je 1119. g. u Jeruzalemu na inicijativu dvojice francuskih vitezova Hugesa de Payensa i Geoffraya de Saint-Omera. Njihova ideja bila je da se osnuje viteški red koji će štititi hodočasnike koji dolaze u Jeruzalem od muslimanskih napada.

Dolaskom u Europu postali su jedan od redova zapadnog kršćanstva, ali s posebnom prednošću: uz standardne kreposti redovnika (poslušnost, čistoću, siromaštvo) imali su i onu najmoderniju u tadašnjem društvu: viteštvo. Zato je i njihovo naglo širenje Europom u drugoj polovici XII. i XIII. st. potpuno razumljivo. 

Ti si Petar-Stijena! Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga. (Mt 16, 18, 19)

Na početku homilije nadbiskup Križić osvrnuo se na Petrovo čudesno oslobođenje iz tamnice, istaknuvši kako Sveto pismo posebno naglašava da je Crkva ustrajno molila za njega.

Upravo je molitva, rekao je, otvorila prostor Božjem djelovanju te pokazala da Bog nikada ne napušta one koji mu vjeruju.

Premda čovjek često ne razumije Božje putove, Gospodin vodi ljudski život i onda kada se čini da izlaza nema. Mnoge situacije tek s vremenskim odmakom dobivaju svoje pravo značenje pa čovjek naknadno prepoznaje kako ga je Bog čuvao, usmjeravao i izbavljao iz kušnji koje sam nije mogao nadvladati.

Govoreći o svetom Petru, nadbiskup je podsjetio da je Krist upravo njemu povjerio posebnu službu učvršćivanja braće u vjeri te da je njegova postojanost plod Božje milosti, a ne ljudske snage.

Pozvao je okupljene da i sami grade život na čvrstom osloncu vjere jer jedino čovjek koji svoje pouzdanje stavlja u Boga može ostati postojan usred životnih izazova.

Govoreći o značenju obnovljene crkvice sv. Petra istaknuo je kako njezina vrijednost nije samo u njezinoj starosti ili kulturno-povijesnoj važnosti, nego ponajprije u činjenici da je stoljećima bila mjesto na kojem su ljudi molili, tražili utjehu, zahvaljivali Bogu i crpili snagu za svakodnevni život.

Podsjetio je kako su se vremena mijenjala, ali čovjekova potreba za Bogom ostala je ista.

„Narod koji izgubi svoje duhovno pamćenje lako izgubi i svoju budućnost“, upozorio je, naglasivši kako obnova ove crkvice nije tek obnova kamenoga zdanja, nego znak želje da se sačuva i prenese vjera koja je oblikovala ovaj kraj kroz stoljeća.

Nadbiskup je poželio da crkvica sv. Petra ne ostane tek vrijedni spomenik prošlosti ili kulturna znamenitost, nego da bude živo mjesto molitve i susreta s Bogom. Istaknuo je kako je najvažnije da se, uz obnovljene zidove, obnavljaju i ljudska srca, jer „najljepša crkva nije ona od kamena, nego srce u kojem Bog prebiva“.

Na kraju je zazvao zagovor svetoga Petra za sve koji su sudjelovali u obnovi, za sve stanovnike ovoga kraja i za buduće naraštaje koji će u ovoj drevnoj crkvici pronalaziti mjesto tišine, molitve i susreta s Gospodinom.

Prije završnog blagoslova okupljenima se obratio župnik o. Zvonko Martić koji je izrazio zahvalnost svima koji su tijekom proteklih godina sudjelovali u zahtjevnom projektu obnove.

Podsjetio je kako je riječ o najstarijoj od pet povijesnih crkava na području Župe sv. Mihovila te zahvalio Ministarstvu kulture i medija Republike Hrvatske koje je financiralo obnovu, Splitsko-dalmatinskoj županiji koja je poduprla početna arheološka istraživanja i kasnije radove, djelatnicima Konzervatorskog odjela u Splitu, arheolozima, projektantima, izvođačima radova, nadzornicima gradilišta te brojnim župljanima i dobročiniteljima koji su svojim radom, darovima i zauzetošću pridonijeli da se ovaj vrijedni sakralni spomenik obnovi i ponovno otvori vjernicima.

Posebno je istaknuo doprinos akademske slikarice Marije Paparelle, autorice replike stare oltarne pale sv. Petra, kao i svih koji su sudjelovali u izradi i uređenju unutrašnjosti crkvice.