Mogu li svatovi tugovati dok je s njima zaručnik? (Mt 9, 15)

Liturgija dana (4. srpnja):

Prvo čitanje:
Am 9,11-15
Okrenut ću sudbinu naroda moga, i posadit ću ih u zemlju njihovu.

Ovo govori Gospodin:
U dan ću onaj podići ruševnu kolibu Davidovu
zatvorit joj pukotine, podići je iz ruševina,
opet je sazidati ko u stara vremena,
da osvoje ostatak Edoma i svih naroda
nad kojima je zazvano ime moje —
riječ je Gospodina Boga, tvorca svega toga.
»Evo dolaze dani
— riječ je Gospodnja —
kada će orač stizat žeteoca,
mastilac grožđa sijača,
kad će planine procuriti mladim vinom
i svi se bregovi prelijevati njime.
Okrenut ću sudbinu naroda moga Izraela,
obnovit će gradove srušene i živjeti u njima,
zasaditi vrtove i jesti njihov plod,
saditi vinograde i vino im piti,
posadit ću ih u zemlju njihovu,
i nikad se više neće iščupati
iz zemlje koju im dadoh« —
veli Gospodin, Bog tvoj.

Psalam:
85,9. 11-14
Gospodin obećava mir narodu svomu.

Da poslušam što mi to Gospodin govori:
Gospodin obećava mir
narodu svomu, vjernima svojim,
onima koji mu se svim srcem vrate.

Ljubav će se i Vjernost sastati,
Pravda i Mir zagrliti.
Vjernost će nicat iz zemlje,
Pravda će gledat s nebesa.

Gospodin će dati sreću,
i zemlja naša urod svoj.
Pravda će stupati pred njim,
a Mir tragom stopa njegovih.

Evanđelje:
Mt 9,14-17

U ono vrijeme: Pristupe Isusu Ivanovi učenici govoreći: »Zašto mi i farizeji postimo, a učenici tvoji ne poste?« Nato im Isus reče: »Mogu li svatovi tugovati dok je s njima zaručnik? Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik, i tada će postiti!«
»A nitko ne stavlja krpe od sirova sukna na staro odijelo, jer zakrpa vuče s odijela pa nastane još veća rupa.«
»I ne ulijeva se novo vino u stare mješine. Inače se mješine proderu, vino prolije, a mješine propadnu. Nego, novo se vino ulijeva u nove mješine pa se oboje sačuva.«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači p. Ivan Raljušić, član Družbe Misionara Krvi Kristove:

Pokušavam li svojim postovima, odricanjima i različitim žrtvama zadobiti Gospodinovu naklonost? Razmišljam li možda kako će Gospodin pogledati na moju žrtvu, smilovati mi se, otkriti svoju blizinu i objaviti mi svoju ljubav? Ponekad mi se može činiti da je Bog dalek i neprimjetan u mom životu pa ga svojim odricanjima nastojim na neki način zainteresirati da svrati svoj pogled na mene. Gotovo sve religije poznaju različite oblike žrtve: post, pokoru, odricanje, prinošenje darova i druge oblike pobožnosti. Čovjek na različite načine nastoji steći naklonost Boga ili božanstava u koja vjeruje. Naglasak je pritom često na čovjeku i njegovoj žrtvi koja bi trebala potaknuti božansku naklonost i milost. Nažalost, i ja sam u napasti da kršćanstvo pretvorim u religiozan obrazac u kojem svojim djelima pokušavam zadobiti Isusovu pažnju. Međutim, ako srcem razmatram ova dva retka današnjega Evanđelja, moći ću jasno uočiti razliku između Isusove poruke i religioznoga poimanja koje se temelji prvenstveno na ljudskom naporu.

Kršćanstvo je prije svega susret s osobom, živom, konkretnom i prisutnom osobom koja neprestano čezne za čovjekom i želi s njime ostvariti dubok odnos. Isus mi se objavljuje kao zaručnik moje duše, kao onaj koji ljubi do kraja, do te mjere da za mene polaže vlastiti život. Isusu je važno da imam iskustvo ljubljenosti. Njegovi učenici uživali su u njegovoj prisutnosti i zato nije bilo vrijeme za post. No doći će dani kada će zaručnik otići k Ocu i kada ga više neće moći gledati fizičkim očima. Tada će post zadobiti svoje puno značenje jer će pomoći srcu da postane pažljivije i osjetljivije za prepoznavanje djelovanja uskrsloga Gospodina. Nakon Isusova uzašašća učenici ga više nisu gledali tjelesnim očima, ali su ga gledali srcem. Uočavali su da je i dalje među njima, da ih vodi, jača i tješi. Uostalom, darovao im je Duha Svetoga, taj čudesni dar ljubavi.

Otac i Sin toliko ljube tebe i mene da nam daruju svoje najintimnije, najnježnije i najdragocjenije, svoju ljubav. Kada je moje srce prožeto tom ljubavlju, tada počinjem razumijevati pravi smisao žrtve. U meni se tada rađa želja za postom, ne zato da bih zadobio Božju naklonost, nego zato što želim još dublje živjeti u zajedništvu s njim. Post mi tada pomaže da budem svjesniji svega što je Isus za mene učinio i što svakodnevno čini. On postaje izraz ljubavi i zahvalnosti, a ne sredstvo kojim pokušavam zaslužiti ono što mi je već darovano. Jer Božja ljubav nije nagrada za moje žrtve; ona je dar koji me prati i nosi kroz cijeli život.