Današnju katehezu na općoj audijenciji u nizu o koncilskoj konstituciji „Sacrosanctum Concilium“ papa Lav XIV. posvetio je sastavnim elementima svete liturgije: obredu, znaku i simbolu. Kako je rekao Papa, „Drugi vatikanski sabor, koristeći dragocjene plodove rada liturgijskog pokreta, pomogao nam je ponovno otkriti istinu koja je bila vrlo živa u svijesti drevne Crkve i u nauku crkvenih otaca“, donosi Vatican News.

Razumijevati liturgijske obrede

„Obredi kršćanske liturgije nisu vanjsko ruho sakramentalnog otajstva, niti skup proizvoljnih ceremonija, nego crkveno posredovanje po kojemu do nas dopire Božji dar. Upravo zato Sabor poziva da se Mysterium fidei, koje se ostvaruje u liturgiji, razumije kroz obrede i molitve.“

Papa ističe da „obred daje oblik liturgijskom djelovanju i, po njemu, našem životu, stvarajući u nama duhovnu osjetljivost koja nas osposobljava kušati Božju prisutnost po Isusu Kristu“.

„Naravno, to se događa ako ne ostanemo strani ili nijemi promatrači u odnosu na liturgiju, nego u njoj sudjelujemo cijelim svojim bićem – tijelom, umom i srcem – u poslušnosti Gospodinovoj zapovijedi. Po svetom obredu tako bivamo oblikovani za slušanje Božje riječi, zahvaljivanje i klanjanje, bratsko zajedništvo i crkveno jedinstvo. Otkrivamo da smo zajednica mnogih lica, okupljena istom vjerom.“

Sveti je Otac dodao da nas „obred uključuje u jasno određeni slijed gesta i molitava, koji se ponekad može suprotstaviti našoj osobnoj sklonosti spontanosti“.

„Njegova logika, međutim, nije sputavanje slobode u obrasce. Naprotiv, trezvenom svečanošću svojih ritmova obred prekida užurbane aktivnosti i vraća nas bitnome. Tako otkrivamo drugu dimenziju djelovanja, koju ne vode računi produktivnosti, i drugo iskustvo vremena i prostora. U obredu kušamo logiku besplatnosti, nalazimo predah koji obnavlja srce, prepoznajemo da nam prethodi Božja milost i učimo živjeti u ritmu nastanjenom Duhom Svetim.“

Znakovi i simboli

Papa Lav XIV. ponavlja da „Katekizam Katoličke Crkve produbljuje vrijednost znakova i simbola svojstvenih liturgiji, podsjećajući da se njihovo značenje u djelu stvaranja i u ljudskoj kulturi precizira u događajima Staroga saveza te se potpuno objavljuje u osobi i djelu Kristovu“.

„Zoran je primjer znak vode: od početaka stvaranja do potopa, od prijelaza preko Crvenoga mora do Jordana, pa sve do vode koja izvire iz Kristova boka i postaje sakramentalni znak uronjenosti u Njegovu smrt i uskrsnuće.“

„Znak“ i „simbol“ pojmovi su koji se često upotrebljavaju kao istoznačnice. U stvarnosti, znak je simboličan kada može upućivati ne samo na neku ideju, nego na čitav sustav značenja i vrijednosti.

„Simboli imaju bitno praktičan karakter jer su prije svega radnje: jednostavnije i uobičajenije, poput klečanja i pružanja znaka mira, ili zahtjevnije, poput čina koji čine samu bit svakoga sakramenta. Prije svega, simboli imaju jedinstvenu djelotvornu i preobražavajuću dimenziju, kako prema materijalnim elementima od kojih su sastavljeni, tako i prema onima koji s njima dolaze u dodir, stvarajući osjećaj pripadnosti, dotičući srce i um te pobuđujući autentične crkvene odnose.“

Spominjući Apostolsko pismo Desiderio desideravi pape Franje, koji ističe da je prva zadaća liturgijske formacije čovjeka ponovno osposobiti za simbole, papa Lav nastavlja:

Potrebno je dopustiti da nas odgajaju liturgijski obredi, brižno i bez proizvoljnosti, njegujući ljepotu naših slavlja te se posvećujući istinskoj mistagogiji.

„Iskustvo žive i pobožne liturgije, praćeno prikladnom mistagoškom katehezom, najbolji je put za ponovno buđenje otvorenosti prema susretu s Bogom koja se, prema logici utjelovljenja, može ostvariti samo uključivanjem cijeloga čovjeka: duha, duše i tijela“.