“Ponosan sam što je veliki broj hodočasnika prošao zajedno samnom Svetom Zemljom, koja se naziva i peto evanđelje, te svoje dojmove ponijeli sa sobom na mjesta gdje žive i rade”, rekao je dr. Lujić u razgovoru za Hrvatski katolički radio.

Za istaknuti je da je dr. Lujić povelju primio kao svećenik franjevac od Židova. “Oni su znali što sam ja, dobro su proučili moju biografiju, znali su sve pojedinosti što radim i što sam. To je bilo i rečeno u govoru. Čak me je iznenadilo da je g. rabin David Luise rekao da mu je iznimna čast da može predati priznanje jednom franjevcu, a poznato mu je da su franjevci bili ljudi koji su nastojali tražiti ono dobro i jednu vrstu suživota s drugim ljudima, ne odričući se svoga identiteta”.

Dr. Lujiću je priznanje predano u izraelskom Ministarstvu gdje je uz njega primljena i cijela grupa hodočasnika od 96 osoba. “Tijekom male svečanosti g. rabin David Luise rekao je da sam bio most između Hrvatske i Izraela i među narodima. Pogledali smo film Ministarstva turizma koji prikazuje ne samo starozavjetne židovske lokalitete, nego također i novozavjetne koji se odnose na Isusa i njegovo djelovanje. Zatim je rabin odsvirao nekoliko melodija na tri instrumenta, koja je donio, i na kraju je otpjevao jednu krasnu pjesmu duhovnoga sadržaja”.

Uz pisanu povelju dr. Lujić je dobio na dar i židovske simbole. “Uz priznanje koje su mi dodijelili, željeli su mi dati i nešto konkretno, tipično židovsko, menoru s Davidovom zvijezdom i šofarom. Vjerujem da su i na taj način željeli reći da te znakove ne daju svakome. To je jedan samosvjestan narod i možemo puno toga naučiti od njih”.

Upitan da opiše što je po njemu turistički ambasador dobre volje dr. Lujić je rekao: “Ambasador dobre volje uključuje temeljni stav koji nastoji gledati u stvarnosti, u ljudima, ono što je dobro, što nas spaja, što je pozitivno, što nas vodi naprijed. A, ono što nas razdvaja, to ne treba nijekati. Ima puno vrijednosti koje povezuju ljude, da mogu naći zajednički jezik da se razumiju kao ljudi. Vjerujem da je to ono što su oni prepoznali u mojim dolascima tamo, u dovođenju ljudi, u jednom odmjerenom odnosu i prema Židovima, i prema Palestincima, ali i prema ljudima koji su išli samnom u Svetu Zemlju”.

Obzirom da je dr. Lujić priznanje primio kao franjevac osvrnuo se je i na to kako Izraelci danas gledaju na franjevce u Svetoj Zemlji. “Iz onoga što je rabin rekao, kao i iz onoga što znam od franjevaca koji tamo žive, oni uživaju određeni ugled i kod Židova i kod Palestinaca. Pozicija franjevaca nije jednostavna jer su kršćani katolici uglavnom Palestinci ili Arapi koji tu žive, a franjevci žive i rade zajedno sa Židovima. Uvijek je teško pronaći balans između jednoga i drugoga. Očito da franjevci imaju duboko povijesno iskustvo života s drugima, s različitim režimima i različitim vladarima toga područja i oni to nose negdje u sebi, i uvijek u novim uvjetima pronalaze nove mogućnosti rada”.

Dr. Lujić je podsjetio i na to kako su franjevci postali čuvari svetih mjesta. “S dolaskom sv. Franje Asiškog u Svetu Zemlju 1217. godine povezan je i dolazak franjevaca. Prije njih su bili redovnici sv. Augustina i sv. Benedikta. Međutim, u teškim okolnostima dolaska Arapa, a onda u križarsko i postkrižarsko vrijeme, redovnici su se povukli s toga područja.

Franjevci su došli najprije u vrijeme križara u mjesto Akra, i kada su se drugi redovnici povukli, zaputili su se prema Jeruzalemu i nastanili u blizini Dvorane Posljednje večere, na tzv. kršćanskom Sionu. Na darovanom komadu zemlje sagradili su prvi franjevački samostan u Jeruzalemu, jer je Dvorana Posljednje večere postala džamija. I tu je na početku bila kustodija Svete Zemlje i odatle su franjevci postupno osvajali sveta mjesta. Najprije su tražili dopuštenja da smiju služiti svete mise u Svetom Grobu, u Betlehemu, i nekim drugim mjestima i onda su otkupili ta mjesta i došli u posjed. Papa Klement VI. je bulom 1342. godine i službeno potvrdio franjevce kao čuvare svetih mjesta u ime Katoličke Crkve”.

Dr. Lujiću povelja nije jedino priznanje od Izraela. Za 70. hodočasničko putovanje u Svetu Zemlju dobio je srebrnu povelju – modelirani cvijet koji predstavlja tri kontinenta Europu, Aziju i Afriku, a u sredini je Jeruzalem, kao središte svijeta.

A tko je dr. Božo Lujić? Rođen je 11. studenoga 1946. u Osječaku kod Odžaka u Bosni i Hercegovini. Osnovnu školu pohađao je u Donjoj Dubici i Bosanskom Šamcu, a srednju u franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom. Školovanje zatim nastavlja na Filozofsko-teološkom studiju u Sarajevu. Nakon svećeničkog ređenja 1974. odlazi na poslijediplomski studij na Teološki fakultet u Ljubljani, a dodatni studij i magisterij biblijskih znanosti postiže na Papinskom biblijskom institutu u Rimu. Nakon toga je studirao na Franjevačkom biblijskom institutu u Jeruzalemu. Stekao je diplomu germanistike na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.

Bio je dekan na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, glavni urednik časopisa Jukić, član Uredništva časopisa “Bosna Franciscana”, “Biblija danas”, “Svjetlo Riječi”. Voditelj projekta novoga prijevoda Svetoga pisma SZ, i sam prevoditelj više biblijskih knjiga s hebrejskoga na hrvatski u organizaciji Hrvatskoga biblijskoga društva. Suradnik pri izradi Općega Religijskoga Leksikona. Prevoditelj Praktičnog biblijskoga leksikona s njemačkoga. Sudionik u projektu Jeruzalemska Biblija.

Član je brojnih društava u zemlji i inozemstvu, sudionik na više domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova, predavač na poslijediplomskom studiju na KBF-u te, među ostalim, autor sveučilišnih udžbenika: Starozavjetni proroci i Božja vladavina kao svijet novoga čovjeka te skripata svih predmeta koje je predavao. Bibliografija mu iznosi 13 knjiga i preko 300 znanstvenih, stručnih i stručno-popularnih radova.