Danas Crkva slavi sv. Klaru, sljedbenicu sv. Franje Asiškoga, rođenu 1193. godine u Asizu, utemeljiteljicu Reda klarisa – jednoga od najstrožijih redova u Katoličkoj Crkvi. Da bi izbjegla udaju koju su joj namijenili njezini najbliži, u noći nedjelje Cvjetnice 1211. godine, Klara je pobjegla u Porcijunkulu gdje ju je čekao Franjo i njegova prva subraća, među kojima i Klarini rođaci Rufin i Silvestar. Franjo joj je tada odrezao kosu i obukao smeđi habit, kao znak da odsad pripada samo Kristu Zaručniku.

Nakon toga ju je odveo u Bastiju, u benediktinski samostan u kojem je proboravila sljedećih 15 dana. Tamo joj se pridružila i rođena sestra Janja koja je također željela slijediti Krista. Nakon toga su obje prešle u neki drugi samostan. Franjo je poslije Klaru i sve njezine družice koje su joj se u međuvremenu pridružile, smjestio u samostan u blizini crkvice sv. Damjana, što je od 1215. godine kuća matica sestara klarisa.

Kad je sv. Franjo boravio u Asizu, često je navraćao Klari i njezinim sestrama i poučavao ih. Klara ga je više puta žarko molila da blaguje s njom jedan obrok. On je to neprestano odbijao. Njegova su ga braća opomenuli da nije dobro ni pred Bogom što toliko odbija sestru Klaru u tako jednostavnoj molbi, a dobro znaju da bi on za nju učinio i puno više kad bi ga tražila.

Franjo je uvidio koliko ga i braća za to mole, pa je odredio da se uz crkvicu sv. Marije od Anđela ili Porcijunkulu, u kojoj je Klara postala Kristova zaručnica, priredi taj objed. Klara je došla s jednom sestrom i nakon što se pomolila u crkvi, svi su posjedali za objed, prostrt jednostavno na golom podu. Već pri prvom zalogaju Franjo je počeo zanosno pripovijedati o Bogu, što se prenijelo i na sve prisutne. Ljudi iz okolice vidjeli su crkvicu Porcijunkulu i šumu oko nje u ognju, pa su pohitali gasiti i spašavati. Došavši do crkvice, vidjeli su da to nije nikakav izvanjski plamen. Ušavši unutra, našli su svetu braću i redovnice u zanosu molitve i kontemplacije.

Klara je potom pune 42 godine upravljala svojom zajednicom. Nosila je pokornički pojas, spavala na golom tlu ili hrpi granja, sve dok joj sveti Franjo nije zapovjedio da se mora služiti slamnjačom. U hrani je bila skromna neprestano posteći. Čak ju je sveti Franjo morao potaknuti na blaži oblik. Kad su Saraceni nahrupili uništiti samostan, Klara se, iako bolesna, dala iznijeti do izlaznih vrata, držeći u rukama posudicu s Presvetim oltarskim sakramentom. Vidjevši to, Saraceni su se povukli. Slikari većinom oslikavaju taj trenutak Klarina života.

Većinu svoga života sveta je Klara proživjela u bolesti. Nije se tužila jer je radije liječila druge. Živjela je zatvorenim načinom života unutar uskih zidova malog samostana u Asizu. Bila je žena molitve i čitav je svoj život proživjela u žarkoj vjeri u Boga jer je znala da je on ljubi. Nije joj trebalo mnogo materijalnog bogatstva jer je vjerovala da će se Bog pobrinuti za sve njezine zemaljske potrebe. Bog nikada nije dopustio da klone. Živjeti takvim načinom života zahtijeva duboku vjeru, ali svatko tko pokuša živjeti oviseći samo o Božjoj dobroti, ubrzo nauči radost jednostavnosti. Sveta Klara poručuje sestrama, ali i svima nama: „Ljubite Gospodina i Isusa, koji je bio raspet za nas, iz dubine svoga srca, i neka misao o Njemu nikada ne napusti vaš um. Neprestano razmišljajte o tajni križa. Ne bojte se, kćeri moje! Bog, koji je vjeran u svim svojim riječima i svet u svim svojim djelima, izlit će svoj blagoslov na vas. On će biti vaš pomoćnik i najbolji savjetnik. Bog je naš spasitelj i naša vječna nagrada.” Sveta Klara je jednom zgodom ležala bolesna u ćeliji. Svećenik joj je donio svetu pričest. Prisutna sestra Franciska opazi iznad Klarine glave veliko svjetlo, a mjesto hostije pojavio se prekrasni Dječak. Nakon pričesti je sveta Klara obilno lijevala suze, kao i obično, a uz to je rekla i ove riječi: „Svemogući mi je Bog udijelio danas veliku milost”.

Zbog načina života, gladovanja i tjelesnih patnji kojima se podvrgavala, umrla je 11. kolovoza 1253. godine i punih 600 godina njezino je tijelo počivalo duboko ispod crkve klarisa u Asizu, dok papa Pio IX. nije naredio da se njezin grob otvori i da se uzmu relikvije. Papa Pio XII. je 14. veljače 1958. proglasio Svetu Klaru nebeskom zaštitnicom televizije. Zbog brojnih čuda i čudesnih ozdravljenja koja joj se pripisuju već je za života postala vrlo omiljena u narodu, koji je zaziva u teškim situacijama i bolestima.

Molitva svetoj Klari

Sveta Klaro, tvoje je srce bilo tako veliko da ljubi cijeli svijet. Uzmi naše molbe u svoje čiste ruke i prikaži ih Bogu. Moli za nas da možemo jednog dana ući u radost pred Božje prijestolje. Neka sjaj tvoje savršene čistoće proguta sjene i tamu grijeha i pokvarenosti u svijetu. Zagovaraj svojom nevinošću mladež. Osiguraj mir našim domovima i slogu u našim obiteljima. Pomozi svima koji su u teškim okolnostima života i koji su se preporučili u naše molitve. Amen.

Sretan imendan slavljenicama!