Vlč. Schumacher preminuo je 24. travnja u Kliničkoj bolnici u Osijeku u 83. godini života i 58. godini svećeništva.

⇒ BORBA ZA GRADNJU Zašto se cipele župnika nalaze u temeljima osječke crkve?

Na početku mise zadušnice biskup Svalina pozvao je vjernike i svećenike da u tišini srca donesu pred Gospodina život, svećenički put i sve ono što je bio i što je Crkvi dao vlč. Schumacher, koji je rođen u Zemunu, Srijemskoj biskupiji te je duboko u sebi nosio vjeru svoga kraja.

„A ta vjera ga je oblikovala i vodila putem svećeništva, putem predanja, služenja i tihe vjernosti Bogu i ljudima. Posebno mjesto u njegovu svećeničkom životu zauzima i njegova dugogodišnja služba župnika u Retfali, u Osijeku.

U zajedništvu s vjerničkim narodom nosio je teret jednog zahtjevnog vremena.

U godinama komunističkog režima, kada nije bilo lako javno živjeti i graditi vjeru, zajedno sa svojim vjernicima ustrajao je boriti se za izgradnju župne crkve Uzvišenja Svetoga Križa.

Bila su to teška i izazovna vremena, ali upravo se u toj kušnji očitovala njegova ustrajnost i njegova vjera i pastirska hrabrost. Bio je svećenik koji nije odustajao. Zajedno s narodom gradio je ne samo zidove crkve, nego i žive Crkve, zajednicu vjernika ukorijenjenu u Kristu.

I njegova prisutnost i služenje ostavila je duboki trag u srcima mnogih vjernika“, istaknuo je srijemski biskup i podsjetio da vjera, koju je živio i naviještao vlč. Schumacher, upućuje na Krista Isusa, pobjednika nad smrću, koji je smisao i ispunjenje svakog svećeničkog života.

Biskup Ćurić u homiliji je iznio životni put pokojnog vlč. Schumacher.

Rođen je 17. srpnja 1943. godine u Zemunu, od roditelja Antuna i Kristine, r. Močković. I za njegovu obitelj bilo je to vrijeme teških životnih prilika i ratnih stradanja. Unatoč opasnostima ostaju u Zemunu gdje mladi Helmut završava svoje osnovo i dio srednjoškolskoga obrazovanja.

Gimnaziju završava u Đakovu u Biskupskom liceju s maturom 1961. Filozofsko-teološki studij i svećeničku formaciju završava u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu, nakon čega odlazi na odsluženje vojnoga roka u Bitolj, u Sjevernoj Makedoniji.

Sveti red prezbiterata primio je u đakovačkoj katedrali na Petrovo, 29. lipnja 1968. godine zajedno s još 16 ređenika iz Đakovačke i Srijemske te dugih biskupija. Mjesto njegove svećeničke pastoralne službe od samih je početaka vezano uz grad Osijek.

Započinje ju u današnjoj konkatedralnoj župi sv. Petra i Pavla kao kapelan, duhovni pomoćnik (1968. – 1971.), a nastavlja službom župnika u Župi Uzvišenja sv. Križa u Retfali.

Na toj će službi ostati najdulje, nepunih 33 godine, nakon čega dolazi za župnika u čepinsku župu Uskrsnuća Gospodinova gdje kao župnik djeluje od 2004. do 2022., kada je umirovljen, ali u župi ostaje djelovati kao pastoralni suradnik sve do svoje smrti.

„I vjernici i mi svećenici u njemu smo prepoznavali neku osobitu smirenost, onako kako je smirena, blaga i tiha bila i boja njegova glasa, i u susretima i liturgijskim slavljima.

Očitavala se u njegovoj prirodnoj smirenosti i iskrena vjerodostojnost, dosljednost i upornost.

Koliko je samo napora trebalo uložiti u ostvarivanje projekta gradnje nove retfalačke župne crkve, sa stotinama molbi i susreta, s nakanom da se probiju tadašnje barijere socijalističkoga sustava koji nije dopuštao širenje kršćanske vjere i crkvenoga života.

Smirenost je progovarala i u preciznosti i točnosti u oblikovanju pastoralnoga rada, u zajedništvu sa župnim vikarima i sestrama redovnicama Družbe sestara Naše Gospe. Smirenošću je obogaćivao i sve susrete sa subraćom svećenicima i vjernicima.

U pripremnom razdoblju naše Biskupijske sinode upravo je njemu bilo povjereno sabiranje materijala o ustrojstvu župne zajednice.

Nije odustajao od redovitosti svojih službi te je i u posljednjim godinama svoje aktivne službe brižno ostvarivao svoju katehetsku svećeničku službu, i to svakoga dana.

Mnogi su ga veoma rado htjeli imati za sugovornika, prepoznajući njegovu srdačnu pozornost u dijalogu, strpljivost i misaonu dubinu te su ga istovremeno rado uzimali za ispovjednika i duhovnoga savjetnika“, rekao je o pokojnom svećeniku biskup Ćurić.

Oproštajni govor uime župljana izrekla je župljanka Vesna Grbeš koja je istaknula kako je vlč. Schumacher bio čovjeka čije ime se s pravom povezuje s ljudskošću, postojanošću, vjernošću i dobrotom.

Uime prezbiterija oproštajni govor održao je preč. Drago Tukara koji je podsjetio na Isusovu prispodobu o sijaču te rekao:

„Svatko tko nasljeduje Isusa Krista mora biti sijač. I svećenik je taj sijač, i velečasni Helmut Schumacher je bio sijač na kojega se odnosi poruka iz Isusove prispodobe…

Izlazio je na Gospodnju njivu uvijek revno i odgovorno, i to s vjerom kako će ipak biti duhovnoga ploda kod vjernika.

Osjećao se dužnim raditi i propovijedati bez obzira na broj slušatelja i bez obzira na ubiranje duhovnih plodova. Promatrajući ga, osjetilo se, da je kao svećenik dužan Bogu, radi toga što ga je pozvao u svećenički život.

Bio je tihi radnik i svećenik. Tiho je propovijedao, tiho ispovijedao, tiho savjetovao, a toliko je glasno slušao čovjeka da je odzvanjalo u srcu i duši sugovornika.“

Misu zadušnicu za pokojnog umirovljenog svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije vlč. Helmuta Schumachera predvodio je u ponedjeljak, 27. travnja u župnoj crkvi Uskrsnuća Kristova u Čepinu srijemski biskup Fabijan Svalina, a homiliju je izrekao đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić. Uslijedili su sprovodni obredi na Gradskom groblju u Đakovu.

Misa zadušnica i sprovodni obredi za vlč. Helmuta Schumachera