Pitanju, zašto ljudi migriraju i samom fenomenu migracija u Hrvatskoj, pristupa se s različitih strana.

U široj javnoj, društvenoj i političkoj raspravi jasno se mogu razlučiti narativi iza kojih stoje različite političke stranke i druge društvene skupine s ponešto drugačijim naglascima, analizama i obrascima tumačenja.

Među njima jedan se izdvaja;

onaj koji svoje utemeljenje ima u pretpostavci da će bogatije zemlje, u našem kontekstu se osobito pritom misli na zemlje članice Europske unije, i nadalje biti u središtu novih valova migracija odnosno dolazaka migranta iz drugih zemalja vrlo različitoga mentaliteta i s potpuno drugom kulturom.

Takav narativ uz sebe usko povezuje suviše jednostrano poimanje migracija i samog migracijskog procesa. Razlikovanje između različitih oblika migracija, kao što su migracije potaknute nasiljem, ekonomskim, političkim ili klimatskim motivima, pri tome se uglavnom ne navodi.

U takvim okolnostima sam pojam migracija i migranata nerijetko poprima negativno obilježje, a izrazi koji se koriste primjerice su „masovna migracija“ ili čak „seoba naroda“. 

Tijekom posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj je primijećeno značajno povećanje broja stranih radnika-migranata i to osobito iz dalekih azijskih i afričkih zemalja.

Posljedica je to ukidanja kvota za radne dozvole stranim državljanima 2021. godine.

Naime, prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova u 2024. godini izdano je više od 200 tisuća dozvola za boravak i rad državljanima stranih zemalja u usporedbi s nešto manje od četrdeset tisuća radnih dozvola samo četiri godine ranije.

Upravo se na spomen riječi migranti u hrvatskom društvu u zadnje vrijeme ponajviše misli baš na strane radnike iz prije navedenih krajeva svijeta.

Institut za istraživanje migracija drugu godinu zaredom, kao vodeća institucija u suradnji s drugima, provodi istraživanja o stavovima hrvatskih građana prema stranim radnicima u Hrvatskoj.

Ono što se može vidjeti jest da je u Hrvatskoj porastao broj onih koji su potpuno ili djelomično nezadovoljni prisustvom stranih radnika te je sada taj postotak veći od 62 % ispitanih za razliku od godine prije, dakle 2024., kada je on bio oko 46 %.

Uočljiv je pomak u razlozima nezadovoljstva hrvatskih građana.

Dok su 2024. godine uz strah od porasta kriminala bile snažno istaknute kulturne razlike, 2025. godine, uz otprije detektirani strah od kriminala, veću važnost dobivaju ekonomski i radni razlozi.

Tijekom istraživanja građani Hrvatske izrazili su zabrinutost glede smanjenja mogućnosti zaposlenja za domaće radnike te snižavanje cijene rada i radnih standarda.

Stavovi prema stranim radnicima u velikoj mjeri ujednačeni su prema spolu i stupnju obrazovanja, dok se u odnosu na dob može zaključiti da su mlađi ispitanici nešto otvoreniji te češće iskazuju neutralne ili blago pozitivne stavove, a stariji ispitanici češće navode kao izraz nezadovoljstva sigurnosne razloge.

Izražene su i razlike u odnosu na radni status.

Nezaposleni ispitanici u većoj mjeri iskazuju negativne stavove prema stranim radnicima i osobito naglašavaju zabrinutost zbog radnih mjesta i ekonomske nesigurnosti.

U manjem intenzitetu slične razloge ističu i radno aktivne osobe u Hrvatskoj, dok umirovljenici nešto češće ističu sigurnosne aspekte.

U 2025. godini prvi je put mjeren stupanj spremnosti pojedinca na prihvaćanje, interakciju i bliskost sa stranim radnicima.

Gotovo nitko od ispitanika u Hrvatskoj ne želi da strani radnik postane član njihove obitelji.

Tek nešto više od 2 % ih želi za prijatelje, manje od 6 % bi ih prihvatilo kao susjede, a oko 10 % ih želi za kolege na poslu.

Svi ovi rezultati upućuju na visok stupanj društvene suzdržanosti u odnosu na strane radnike.

Budući da značajan dio stranih radnika-migranata pripada rimokatoličkoj vjeri, ta činjenica otvara mogućnost Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj da preuzme aktivnu ulogu te postane važan čimbenik u poboljšanju i uspješnoj integraciji stranih radnika.

Migracije koje su u posljednje vrijeme postale svakodnevica hrvatskog društva, neizbježni su proces koji zahtjeva usklađivanje različitosti koje se međusobno susreću i isprepliću.

Katolička Crkva stoga treba i može odgovoriti na izazov koji proizlazi iz negativne percepcije koja se razvila u odnosu na migrante.

U ozračju otvorenoga dijaloga, ohrabrena dobrim i učinkovitim pastoralnim praksama ona, Crkva ponajprije djeluje na priznavanju i prevladavanju straha od drugih.

Time se zasigurno mogu ispraviti pogrešne predodžbe o strancima-migrantima kao onima koji su prijetnja političkoj i gospodarskoj sigurnosti čime se prevladavaju netolerantni i ksenofobni stavovi te usmjerava prema poštovanju njihovog dostojanstvo i prava.

Dubravka Petrović Štefanac

Dubravka Petrović Štefanac diplomirala je na Filozofsko-teološkom studiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta 2001. godine. Nakon prve godine poslijediplomskog studija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu od 2002. godine nastavila je studij na Katoličko-teološkom fakultetu Karl-Franzen na Sveučilištu u Grazu (Austrija).

Doktorirala je 2006. godine s temom „Der Einfluss der Katholischen Kirche Kroatiens auf die soziale Situation des Landes nach dem Wendepunkt im Jahr 1990 bis 2005. Hirtenbriefe und Lehramt der Kardinäle Franjo Kuharić und Josip Bozanić; wissenschaftliche Symposien und Kongresse mit sozialer Thematik“ (Utjecaj Katoličke Crkve u Hrvatskoj na društvenu situaciju zemlje nakon promjene 1991. do 2005. Poslanice i učiteljstvo dvojice kardinala, Franje Kuharića i Josipa Bozanića; znanstveni simpoziji i kongresi socijalne tematike). Znanstvena suradnica je od 2013., a docentica od 2019. godine.

Vanjska je suradnica na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i do ove ak. god. također na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Zbog izvrsnosti i angažiranosti dobitnica je stipendije Biskup Johann Weber (2005. – 2006.). Suosnivačica je Ekumenskog foruma europskih kršćanki u Hrvatskoj (2001.). Od 2007. članica je Komisije HBK „Iustitia et Pax“, a od 2019. tajnica Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve.