Imate li vi svoj neki datum kada ste prestali brinuti što će drugi misliti o vama?

Ja svoj slavim u travnju i tako od 2013. godine. 

Prije 13 godina, uključila sam se u jednu akciju o kojoj sam čitala i pripremila prvu vrećicu „čiste hrane za osobu u potrebi“ (to je bio naziv akcije kako bi se pomoglo ljudima koji traže hranu u smeću) te zavezala uz kontejner. 

Dok sam to radila, jedna me gospođa vidjela i, misleći da tražim hranu, rekla mi da u vrećici koju je maloprije bacila u smeće ima malo mrkve na dnu i neka si slobodno uzmem jer još je dobra za jesti. 

Nije ni slutila koliko su te riječi odjeknule u meni. I danas ih čujem.

Međutim, objasnila sam gospođi da ne tražim hranu.

U danima koji su slijedili, bilo je svega. Podrške, ali i osude. Lijepih riječi, ali i onih koje bole.

Nepoznati ljudi, skriveni iza raznih kreativnih imena na društvenim mrežama, imali su spremne definicije, razrađene detalje o meni i mojem životu, o mojim namjerama, o mom srcu…

I znate što? Nije mi bilo svejedno. Mučilo me i boljelo.

Ali kasnije sam shvatila da nije problem bio u njima. Problem je bio u meni jer sam im dala moć da me uplaše. Bila je to vrijedna lekcija – ne brinuti o tuđem mišljenju već slušati glas savjesti.  

Jer kad znaš zašto nešto radiš i kad osjetiš da je to ispravno, tada jedino važno pitanje postaje – kakav si u Božjim očima, ne u ljudskim.

Pomogle su mi riječi dobrog prijatelja svećenika koji je ovako rekao: „Duh Božji širi dobre priče, dobre inicijative gdje hoće i po kome hoće. Koliko god ima loših komentara i medijskih iskrivljenosti, budi svjesna da je puno više onih koji su shvatili bit priče. I to je dio borbe Dobra i Zla za tvoju dušu, jer Zlo zna koga slijediš… ne boj se! Samo i dalje vrši djela ljubavi!“

Čuvam tu poruku i danas.

Ta mala vrećica koštala me živaca, ali mi je dala snagu i vrijednu lekciju.

U vrećici je bilo nekoliko osnovnih namirnica – par konzervi, bomboni, vlažne maramice i bočica vode. Jer puno puta vidjela sam ljude kako vade nešto iz smeća pa to jedu, a sjećam se vrlo živo jednog čovjeka koji je iz smeća izvadio otvoreni jogurt – i pio ga. 

Previše puta sam vidjela glad tamo gdje drugi okreću glavu.

I previše puta sam vidjela strah tamo gdje bi mogla biti dobrota, a nedostaje podrške.

Svi mi možemo dati nešto. Vrijeme. Pažnju. Hranu. Riječ podrške.

Ali često biramo izgovore – da nemamo vremena, da je komplicirano, da će netko nešto reći, da nema smisla…

I tako stojimo. Zdravim nogama stojimo na mjestu i ne činimo ništa.

Ali kukamo. Glasno kukamo i prigovaramo.

Međutim, istina je jednostavna –  naša lijenost nas tiho potkrada.

Krade nam dane. Prilike. Smisao.

I dok to shvatimo – ode vrijeme.

Zato bih željela skrenuti pozornost na ono što je važno – a to je da se ne bojimo buke ili kako će nas netko gledati ili što će o nama govoriti ili misliti. Jer ako u srcu znamo što je ispravno i možemo pomoći, nemojmo tražiti izgovore. Učinimo to! 

Jer svijet ne mijenjaju oni koji čekaju.

Nego oni koji, bez obzira na sve – naprave prvi korak! 

Kad znaš da je ono što radiš ispravno i služi dobroti, jedino važno pitanje je – kakav si u Božjim očima, a ne u ljudskim. Dobro dolazi iz srca koje sluša Boga.