Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. (Iv 6, 51)

Liturgija dana (23. travnja):

Prvo čitanje:
Dj 8,26-40
Ako iz sveg srca vjeruješ, možeš se krstiti.

U one dane: Anđeo se Gospodnji obrati Filipu: »Ustani i pođi na jug putem što iz Jeruzalema silazi u Gazu; on je pust.« On usta i pođe. Odjednom eto nekog Etiopljanina, dvoranina, visokog dostojanstvenika kandake, kraljice etiopske, koji bijaše nad svom njezinom riznicom. Vraćao se iz Jeruzalema, kamo je bio pošao pokloniti se; sjeđaše na svojim kolima i čitaše proroka Izaiju. Duh reče Filipu: »Pođi i pridruži se tim kolima!« Filip pritrča i ču gdje onaj čita Izaiju proroka pa će mu: »Razumiješ li što čitaš?« On odvrati: »Kako bih mogao ako me tko ne uputi?« Onda zamoli Filipa da se uspne i sjedne uza nj. A čitao je ovaj odlomak Pisma:
‘Ko ovcu na klanje odvedoše ga,
ko janje nijemo pred onim što ga striže
on ne otvara svojih usta.
U poniženju sud mu je uskraćen.
Naraštaj njegov tko da opiše?
Da, uklonjen je sa zemlje život njegov.’
Dvoranin se obrati Filipu pa će mu: »Molim te, o kome to prorok govori? O sebi ili o kome drugom?« Filip prozbori te mu, pošavši od toga Pisma, navijesti evanđelje: Isusa.
Putujući tako, stigoše do neke vode pa će dvoranin: »Evo vode! Što priječi da se krstim?« Zapovjedi da kola stanu pa obojica, Filip i dvoranin, siđoše u vodu te ga Filip krsti. A kad izađoše iz vode, Duh Gospodnji ugrabi Filipa te ga dvoranin više ne vidje. On radosno nastavi svojim putem, a Filip se nađe u Azotu. I kako je prolazio, navješćivaše evanđelje svim gradovima dok ne stiže u Cezareju.

Psalam:
66,8-9.16-17.20
Kliči Bogu, sva zemljo!

Blagoslivljajte, narodi, Boga našega,
razglašujte hvalu njegovu!
Našoj je duši darovao život
i ne dade da nam posrne noga.

Dođite, počujte, svi koji se Boga bojite,
pripovjedit ću što učini duši mojoj!
Na svoja sam usta njega zvao,
jezikom ga hvalio.

Blagoslovljen Bog koji mi molitvu ne odbi,
naklonosti ne odvrati od mene!

Evanđelje:
Iv 6,44-51

U ono vrijeme reče Isus mnoštvu:
»Nitko ne može doći k meni
ako ga ne povuče Otac koji me posla;
i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.
Pisano je u Prorocima:
Svi će biti učenici Božji.
Tko god čuje od Oca i pouči se,
dolazi k meni.
Ne da bi tko vidio Oca,
doli onaj koji je kod Boga;
on je vidio Oca.
Zaista, zaista, kažem vam:
tko vjeruje, ima život vječni.
Ja sam kruh života.
Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe.
Ovo je kruh koji silazi s neba:
da tko od njega jede,
ne umre.
Ja sam kruh živi
koji je s neba sišao.
Tko bude jeo od ovoga kruha,
živjet će uvijeke.
Kruh koji ću ja dati
tijelo je moje
— za život svijeta.«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači fra Ivan Lovrić:

Sve što postoji na svijetu je davanje dobroga Boga.

Isus kaže kako nitko ne može doći k Njemu ako ga ne povuče Otac, a budući da se samo vjerom dolazi Kristu, onda je i sama naša Božja milost jer Bog je onaj koji privlači ljudska srca dobrotom i ljepotom.

Tako ni euharistija nije ništa drugo doli Božje davanje – tijelo Kristovo koje se daje za život svijeta.

Svemu uvijek prethodi Božja spasenjska inicijativa – on je onaj koji prvi brine, koji prvi vidi i poziva, a svaki naš korak bliže Bogu je odgovor na tu Božju inicijativu.

Rijetko što govori o logici dara kao euharistija. U euharistiji se svemogući Bog ponizno spušta na razinu nižega od sebe i uzima na sebe rizik potpunog predanja u ruke slabog i krhkog čovjeka.

Kristovo se tijelo potpuno predaje za nas…

Valja naglasiti ovo „potpuno“ jer Isus se ne štedi niti se želi sačuvati da ga ostane i za kasnije.

Nema ništa od površnog i djelomičnog davanja i baš nas euharistija uči kako se dati do kraja, a ne tražiti sigurnu poziciju koja ne košta previše.

Takvo davanje je i naš put – Božja poniznost i darivanje su poziv čovjeku:

ako se Bog tako daje i mi smo pozvani dati se drugima.

Zato euharistija nije samo primanje Božjeg davanja, nego i naša preobrazba kao odgovor na Božju dobrotu. U euharistiji se ne mijenja Krist u čovjeka, već se čovjek, zahvaćen Kristom, mijenja u Krista.

Ne uzimamo mi Boga, nego Bog uzima nas.

Ne spašavamo sami sebe, nego nam je spasenje dar od Boga.

U svijetu koji živi po načelu „uzmi sve što ti život pruža“, kršćanin bi trebao živjeti moto „daj se drugima, potpuno i besplatno“.

A darivat nam se potpuno i besplatno u svim područjima naših svakodnevnih života – u obitelji, na poslu, u međuljudskim odnosima, pogotovo u odnosima s teškim ljudima…

Ako to možda i izgleda teško, ipak nitko ne bi smio reći da je nemoguće.

Euharistija nam daje snagu za to, jer u njoj ne živimo iz sebe, nego iz Krista.

S njim biramo ljubav koja se razdaje, a ne sebični ego koji se štedi, čuva i samo uzima.

U kulturi izbjegavanja žrtve mnogo možemo naučiti od Isusa i kruha. Da bismo uopće imali kruh, mora se dogoditi niz umiranja:

pšenično zrno mora biti posijano i umrijeti kako bi donijelo plod – žito koje mora biti požnjeveno i samljeveno, zatim pečeno u vatri, a tek onda se kruh dijeli kao hrana…

Kruh je rezultat transformacije kroz žrtvu i kada Isus kaže: „Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta“, on sebe stavlja u kontekst umiranja i darivanja:

jer život dolazi kroz darivanje, a to darivanje uključuje čak i smrt.

U kršćanstvu umrijeti znači živjeti, kao što i živjeti znači umrijeti. Jer tek ako ispravno umremo za drugog, možemo zaista i živjeti.